' /* */

Imate li novac za liječenje ako se razbolite? „Tiha privatizacija ne postoji, ona je sada glasna“

Autor: Petra Srebrović Autori fotografija: Goran Mratinović/DD, Lucija Komaić,Grgo Jelavić/PIXSELL

Je li hrvatsko javno zdravstvo premreženo privatnim interesima? Trebaju li bolnice raditi popodne kako bi zdravstvene usluge bile dostupnije? Koje je rješenje predugim listama čekanja i dugovima? Na sva ova pitanja odgovaraju tri Dubrovčanina iz sektora zdravlja – bivši ministar zdravstva Andro Vlahušić, ravnatelj dubrovačke bolnice Marijo Bekić i doktorica dentalne medicine Anita Bonačić Obradović 

'Mali' nam je na izmaku 2024. godine objelodanio sav jad hrvatskog zdravstva. Javne nabave su mutna kaša raznih interesa koji sišu državni proračun, dok u isto vrijeme Hrvati spiskaju plaće, ušteđevine i kredite za liječenje kod privatnika gdje nema lista čekanja. Kod istih onih doktora koji ih nemaju vremena primiti u bolnicama. U privatnim klinikama vremena imaju. Oni koji si to priuštiti ne mogu, nerijetko umiru. Nije to pretjerivanje, jer brojke govore kako Hrvati umiru ranije od europskog prosjeka, a u većem postotku umiru i od srčanih bolesti i onkoloških dijagnoza. 

U Dubrovačkoj općoj bolnici, kako kažu iz PR službe, „sva žurna stanja MR pretraga snimaju se u roku od 30 do 45 dana, dok se tzv. liste čekanja odnose na redovite kontrolne preglede. Tako se na kontrolni MR mozga čeka 176 dana, na UZV dojke 177 dana, opći UZV 225 dana, MR abdomena 31 dan, MR koljena 65 dana, UZV color doppler 79 dana, denzitometrija 31 dan, mamografija jedan dan i CT 11 dana. Ovo su službeni podaci OB Dubrovnik koji su ažurirani 13. siječnja.  

Vlahušić: Rad u privatnika da, ali ne ravnateljima bolnica i šefovima odjela 

Nekadašnji ministar zdravstva i ravnatelj dubrovačke bolnice, specijalist interne medicine Andro Vlahušić, danas nezavisni gradski vijećnik, bio je prvi ministar koji je potpuno zabranio istovremeni rad u javnom i privatnom zdravstvu.  

Grgo Jelavić/PIXSELL

„Do 2002. godine postojalo je 125 redovitih sveučilišnih profesora koji su mogli raditi istovremeno u privatnoj praksi. Tada Ustavni sud donosi odluku kako zakon ne može imati profesore s izdvojenim pravom u odnosu na druge specijaliste i suočavamo se s modelom svatko ili nitko. Dakle, 5000 specijalista u to vrijeme ima mogućnost raditi u javnom  zdravstvu i privatnim zdravstvenim ustanovama. Ja sam odlučio da u izboru svatko ili nitko bude nitko i zabranio privatni dopunski rad. Tada se dogodio štrajk liječnika, a samo je profesor Nikica Gabrić otišao iz javnog zdravstva i danas radi vrlo uspješno privatno“, iznosi Vlahušić.  

U današnjem kontekstu, kaže, takva odluka ne bi bila dobra jer su se od 2002. godine i siromašne, postratne Hrvatske, do 2025. godine društveni uvjeti promijenili. 

 „Nisam protiv privatnog rada danas, ali on ne smije biti orijentiran prema hrvatskim građanima koji uslugu ne mogu dobiti u javnom zdravstvu. Dakle, ako hrvatski građani u privatne klinike idu jer u bolnicama ne mogu dobiti normalan termin za CT, magnet ili pretragu dojke, to je problem. Kao što čovjek može oprati kosu doma, ali odabire ići u frizera, tako bi trebalo biti i u ovoj situaciji. Oni koji žele nadstandard, mogu se odlučiti za odlazak kod privatnika, to je prostor za privatnu praksu“, smatra Vlahušić i dodaje kako je stava da u  privatnim zdravstvenim ustanovama jedino ne bi smjeli raditi šefovi službi i ravnatelji bolnica.  

„Razlog je logičan. Ljudi koji se kandidiraju za ta mjesta očito vide probleme za koje smatraju kako ih svojom ekspertizom mogu riješiti. A kako će se posvetiti poboljšanju uvjeta ako rade u privatnim klinikama ili su njihovi vlasnici? Znaš da ćeš privatno raditi dobro, ako javno ne radiš dobro. Ako se posvetiš poboljšanju uvjeta u javnom zdravstvu, budeš dobar šef i doneseš rezultate, onda tvoja privatna klinika može u bankrot. To je dakle direktni sukob interesa“, smatra Vlahušić.  

Podaci koje smo dobili od Opće bolnice Dubrovnik govore kako od ukupno 114 liječnika specijalista i 46 specijalizanata, dozvolu za rad u privatnim ustanovama ima njih 12, od kojih je dvoje šefova odjela.  

'Za dozvolu pokazati rezultate rada u javnom sektoru' 

„Potreba za privatnim radom postoji, a zalažem se za osnivanje povjerenstva za odlučivanje o dozvolama liječnika za privatni rad. Povjerenstvo bi se trebalo sastojati od predstavnika Ministarstva zdravstva, predstavnika Liječničke komore i predstavnika pacijenata. Doktor bi tada trebao pokazati rezultate svog rada u javnom zdravstvu i predati zahtjev za dopunski rad povjerenstvu, a ne ravnatelju bolnice kao sada. Isti postupak trebao bi se provesti svake godine i vrednovati rezultate, jesu li oni na razini prošlogodišnjih, bolji ili lošiji i na osnovu toga donijeti odluka“, opisuje svoj prijedlog Vlahušić.  

Što se tiče rada u popodnevnim satima i vikendom, Vlahušić podsjeća kako je svojedobno kao ravnatelj dubrovačke bolnice otvorio polikliniku za vanjske pacijente, u najvećem broju turiste.  

„Liječnici su u poliklinici radili nakon što bi odradili svoj dio posla na odjelima. Tada je pravilo bilo da to može raditi onaj koji nije imao liste čekanja, organizacija je bila bolja i svaki pacijent je odmah nakon pregleda dobivao nalaz s određenim terminom za daljnje pretrage. Sav novac od te poliklinike je išao na račun bolnice, a 50 posto smo dijelili osoblju, doktorima, laborantima, sestrama, instrumentarkama, čistačima...“, govori Vlahušić i apostrofira kako je navedeni model financijski jako dobro funkcionirao.  

'Hrvat mora imati ušteđevinu ili familiju koja će financirati liječenje' 

Danas kao najveću štetu vidi to što privatne poliklinike ne zarađuju na strancima ili na nadstandardu, nego na građanima koji ne mogu doći na red za preglede u bolnicama.  

„Privatno zdravstvo treba biti fokusirano na one koji žele nadstandard jer imaju viška novca i na turiste kojih imamo milijune. Njihova financijska moć je nemjerljivo veća od naše i dubrovačka bolnica bi danas trebala imati zdravstveni centar kakav sam svojedobno vodio“, poručuje Vlahušić, a zatim detektira ono što smatra osnovnim problemima danas.  

„To su dvije stvari. Skupo je živjeti jer Hrvat mora biti bogat da ode u trgovinu, a drugi je problem što Hrvat mora imati ušteđene novce ili familiju koja je spremna financirati liječenje. To je neuspjeh države, grada i nas kao društva“, zaključuje nekadašnji ministar zdravstva, ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik i dubrovački gradonačelnik, a danas gradski vijećnik Andro Vlahušić.  

Bekić: Dio dubrovačkih doktora radi popodne u bolnici 

Ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik Marijo Bekić (HDZ) kaže kako se slaže da granice javnog i privatnog zdravstva trebaju biti jasne, a uvjeti strogo definirani.  

Goran Mratinović/DD

„Kada je u pitanju rad djelatnika u javnom zdravstvu, slažem se s idejama kako je potrebno strogo regulirati njihov rad u privatnom sektoru. Neke bolnice, pa tako i naša, nude svojim djelatnicima mogućnost rada u ustanovi izvan radnog vremena, po vrlo povoljnim uvjetima. Tko ima motivaciju, prije svega se to tiče financijske motivacije, može raditi u Općoj bolnici Dubrovnik popodne i vikendima“, govori Bekić. 

U dubrovačkoj bolnici popodnevima i vikendima radi 45 liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika. Riječ je o sistematskim pregledima branitelja, različitih preventivnih pregleda, ultrazvucima štitnjače, preventivnim pregledima ranog otkrivanja raka debelog crijeva, radiološkim pregledima i slično.   

„Mogućnost dodatne zarade dakle postoji i u javnoj bolnici, a ne samo u privatnim zdravstvenim ustanovama“, poručuje Bekić.  

No, rad izvan radnog vremena, popodnevima i vikendima nije pravilo već iznimka, jer nije obavezan već proizvoljan za svakog djelatnika ponaosob. Treba li rad popodne i vikendima uvesti kao normu? To pitanje je puno kompleksnije.  

„To bi u svakom slučaju iziskivalo dodatne ljude, od liječnika pa do medicinskih sestara, tehničara i drugog osoblja. Pitanje je to i zakona, propisa i pravilnika, ali i dalje treba postojati želja i motivacija“, kazuje Bekić.  

On pak smatra kako je cijela problematika dugih lista čekanja, ali i 'sukoba' rada u privatnom i javnom zdravstvu više vezana uz velike zdravstvene ustanove, prvenstveno u Zagrebu.  

Tko ima duge liste čekanja ne može raditi privatno 

„Kod nas nema loše priče. Svi liječnici koji rade i privatno, dobili su suglasnost voditelja svog odjela i ravnatelja, a ona prvenstveno ovisi o ispunjavanju svojih redovnih radnih zadataka i listama čekanja“, govori Bekić i pojašnjava kako liječnik čija je lista čekanja duga šest mjeseci ne može očekivati kako će dobiti suglasnost za dodatan rad u privatnoj ustanovi.  

„Mjesec do dva liste čekanja se tolerira“, govori ravnatelj dubrovačke bolnice i dodaje kako do sada nije imao situaciju da bilo tko od dubrovačkih liječnika situaciju zloupotrebljava.  

„Kod nas nema loše priče pa još nisam imao situaciju da bi odbio zahtjev liječnika za dodatnim radom u privatnim zdravstvenim ustanovama“, govori i dodaje kako je mišljenja da je potrebno zakonski vrlo jasno definirati uvjete za rad u javnom i privatnom sektoru, bez obzira na to što sam nikada nije radio u privatnom sektoru, i prema njegovim riječima, to niti ne planira.  

„Naravno da sam sklon tome da bolnice rade popodne, jer se pacijenti i dalje žale na liste čekanja, a naravno da je to uvijek najteže upravitelju sustava. Iako je trošak veći, mi smo jedna od rijetkih bolnica u kojoj ovoliko ljudi radi i izvan radnog vremena“, zaključuje ravnatelj dubrovačke bolnice, Marijo Bekić. 

Moglo se nešto naučiti na stomatologiji  

Stomatologija je jedna od grana koja je prva doživjela svojevrsni spoj privatnog i javnog zdravstva, kada se vlasnicima privatnih stomatoloških ordinacija omogućio ugovor s HZZO-om. Ipak, i danas kada se naručujete na pregled u stomatologa, čekat ćete minimalno dva tjedna, ponegdje šest i osam tjedana. To je mogao biti jasan pokazatelj kako privatnici ne mogu rješavati liste čekanja u javnom zdravstvu. 

„Stomatologija je pokazatelj da miješanje privatnog u javni sektor, nije riješio problem. Samo se javne doktore stomatologije pretvorilo u polu privatnike, kojima država financira veći dio profita, dok drugi dio zarađuju privatno. Tako se i stvorila nelojalna konkurencija privatnicima koji su dizali kredite, ulagali i danas uskaču ljudima u problemu u bilo kojem dobu dana, dok javni zapravo rade upola manje jer im dio radnog vremena ode na privatno“, govori Anita Bonačić Obradović, doktorica dentalne medicine i predsjednica dubrovačkog SDP-a. 

„Taj sustav nije riješio ništa, samo se omogućila dodatna zarada stomatolozima u javnom sektoru“, govori Bonačić Obradović.  

Lucija Komaić

Bonačić Obradović: Zdravstvo po Ustavu mora biti dostupno svima 

Bonačić Obradović upozorava kako zdravstvo po Ustavu mora biti dostupno svima, kao osnovno ljudsko pravo i jasno naglašava kako bolnice trebaju raditi u onom radnom vremenu koje je potrebno kako bi bili na usluzi građanima i smanjili liste čekanja.  

„Ako to znači da na početku trebaju raditi popodne kako bi se osigurale sve pretrage, onda neka to bude i tako“, smatra.  

„Ne smijemo dozvoljavati da ljudi magnet ili bilo koju drugu pretragu čekaju sedam mjeseci u bolnici, a da kod istog doktora sutra mogu doći na red privatno. Bolesni ljudi će dati sve za svoje zdravlje, to se onda koristi, ucjenjuje ih se  i zarađuje na njihovom jadu i bolesti, suprotno Hipokratovoj zakletvi“, oštro rezimira.  

Čelnica dubrovačkog SDP-a nije protiv privatnog rada liječnika iz javnog zdravstva, ali stava je kako se to treba omogućiti samo onima koji obave kvote u javnom sektoru na svojim odjelima. U prijevodu – nema rada u privatnika, ako u bolnicama ima lista čekanja.  

„Ima liječnika koji u cijeli tjedan obave samo jedan pregled u bolnici ili napišu samo jednu dijagnozu, za to dobivaju punu plaću, a sve odrađuju privatno. To se ne smije događati! Najveći problem je neorganiziranost i nedostatak sistematizacije. Dijeljenje specijalizacija je bio totalni podbačaj. Ako nam u Dubrovniku fali gastroenterolog, onda je trebalo primarno raspisati tu specijalizaciju, isto tako ako imamo previše dermatologa, onda se ta specijalizacija nije trebala raspisivati. To se zove razmišljanje unaprijed“, iznosi. 

'Godinama smo imali tihu privatizaciju, a sada je ona glasna' 

Bonačić Obradović poručuje kako privatne klinike trebaju postojati za one ljude koji imaju višak novca i biraju, a ne za građane prosječnih i niskih primanja i umirovljenike koji žive na crkavici, a javno zdravstvo im je mjesecima nedostupno.  

„Svi gledaju gasiti požar, a vatra se razbuktala jer je sve ono što je godinama bila tiha privatizacija, sada glasna privatizacija“, naglašava i iznosi podatak kako prosječan građanin u svom radnom vijeku za javno zdravstvo izdvoji 160 tisuća eura davanjima od bruto plaće.  

„Naše zdravstvo nije besplatno. Građani godišnje za njega izdvajaju više od 3000 eura, a za taj iznos onda ne mogu dobiti liječenje. Dugovi bolnica su ogromni, nedostaje im sitnog inventara, a u isto vrijeme naši sugrađani skupljaju novce i doniraju aparate bolnicama. Dok naša država ulaže u privatne poliklinike, aparate za naše bolnice kupuju građani. To je porazno“, govori.  

Bonačić Obradović ističe i kako u bolnicama postoji puno vrijednih liječnika koji svoj humani poziv obavljaju za pohvalu. Tako je istaknula primjer odjela pedijatrije u OB Dubrovnik koji trpi veliki teret zbog nedostataka pedijatara u obiteljskoj medicini pa se veliki broj malih pacijenata 'ulijeva' u bolnički sustav. 

„Spomenut ću i kako je u splitsku bolnicu došao jedan kardiokirurg iz Zagreba, na tom su odjelu bile preduge liste čekanja, a on ih je u godinu dana dobrom organizacijom riješio i potpuno ukinuo. Na isti broj operacijskih sala i kreveta, on je povećao broj operacija i riješio problem. U isto vrijeme, zbog manjka sposobnosti rukovodstva bolnice u Dubrovniku, ne možete dobiti gastroenterološki pregled djeteta nego morate ići u Split, Zagreb ili Mostar“, zaključuje predsjednica dubrovačkog SDP-a, doktorica dentalne medicine Anita Bonačić-Obradović.  

Popularni Članci