U Dubrovniku se u današnje doba može zaraditi. Može se i dobro zaraditi. Može se zaraditi za tenk, pardon SUV. Ostane i za šmrkanje. Za poneko putovanje. Ali sve to nosi žrtvu. Da bi se mogle pokriti sve te puste želje, žrtvovana je svakodnevica. Ljudi se više ne druže, nema sitnih gušta. Odlazak u kvartovski kafić i(li) na plažu, pa prđenje ludih, karte, šah, mali nogomet, nogotenis... Žrtvovali smo sve one male besplatne sitnice koje život čine kvalitetnim. Sve je okrenuto turizmu. Sada i da hoćemo upražnjavati popodneva i večeri s prijateljima, nemamo gdje, jer su svi prostori okrenuti zaradi. Jedini koji to mogu su – penzioneri, bolje rečeno penzionerke.

Naime, u sklopu Crvenog križa, u njihovom prostoru u Hladnici djeluje Klub 65+ koji okuplja dubrovačke umirovljenike. Doduše, većinom na druženja dolaze žene. Posjetili smo ih u jedno kasno popodne kada su se skupile odigrati kviz. Čim sam ušao u prostoriju, zapljusnuo me ogroman val pozitivne energije. Petnaestak umirovljenica punih samopouzdanja i nasmiješenih kao da su na maturalnom putovanju. Čak mi se na trenutak učinilo da me bare.

-Nema šanse da vi imate toliko godina – rekle su mi dok su treperile trepavicama.

No, oduševljenje mi je brzo splasnulo. One su toliko opuštene da valjda zavode bilo kojeg muškarca što im naleti u Klub. Odmah su mi počele govoriti o Zrinku Majčici, fitness treneru koji ih je u sklopu radionica došao podučavati vježbama. Jadna mi majčica pored Majčice, pa on je od mene mlađi bar dva desetljeća.

-Trbušnjake, sklekove, čučnjeve, plenkove, sve smo to radile – ponosne su.

Vježbanje je samo dio programa koji se nudi u Klubu 65+. Voditeljica Iva Radić pobliže nas upoznava s aktivnostima.

Sve je na volonterskoj bazi

-U prošloj godini imali smo 256 redovnih aktivnosti, među njima, literarno-recitatorske i slikarske radionice, bridž, engleski za početnike, provjera šećera i tlaka, nordijsko hodanje, mahjong (japanska igra), wellness za dušu, kreativne radionice pletenja i kukičanja, terapijske vježbe, kviz, terapija uz ples, društvene igre. Ovo se sve odvija na tjednoj i mjesečnoj bazi. Bilo je i dvadesetak dodatnih aktivnosti, posjet izložbama, organizirana predavanja. Ostvareno je 397 volonterskih sati – objašnjava Iva.

Radionice drže stručnjaci iz tog područja. Interesira nas plaća ili im se išta ili rade na dobrovoljnoj bazi.

-Sve je na volonterskoj osnovi. Crveni križ je utemeljen na dobroj volji. Naravno, pokušavamo progurati neke projekte, dobiti određena sredstva, pa ponekad uspijemo za simbolične naknade volonterima. Riječ je o malenim iznosima, ali želimo da barem nisu u minusu što dolaze kod nas, jer moraju trošiti gorivo ili popiti kafu. Bilo bi sjajno kada bi se i neki mlađi ljudi uključili. Zapravo tražimo nekoga tko bi vodio zbor, odnosno podučavao pjevanju. Dva puta mjesečno – kaže nam voditeljica Kluba 65+.

Red je da spomenemo ljude koji volontiraju našim umirovljenicama. Antonija Vlašić vodi literarno-recitatorsku radionicu, Ivana Jovanović Trostmann slikarsku, za bridž je zadužen Srđan Golubović, May Harvey vodi engleski za početnike i mahjong, provjeru šećera i tlaka vrši Luce Šalja, nordijsko hodanje Franica Pušić, wellness za dušu Jadranka Zlošilo, kreativne radionice Zdravka Kulaš, rekreaciju uz ples Leni Fabian, fizioterapijske vježbe udruga Anli, a Iva Radić smišlja kviz pitanja.

-Mislim da je sve ovo jedna predivna priča s puno duše. Živimo u surovom vremenu gdje se sve mjeri koliko košta. Ali smisao je u ovakvim malim stvarima. Radila sam 15 godina u turizmu, a onda mi je dosadilo, sve sam ostavila i došla u Crveni križ. Zarađujem sada puno manje, ali sam istovremeno sretnija, jer ovo što radim ima smisla. Daš sebe, i sve ti se vrati. Puni te – zaključuje sretno Iva Radić.

A umirovljenice su i više nego sretne s ovim druženjima. Ponosno mi pričaju kako su glumile u predstavi ‘Koji je ovo kazin?’.

-Predstava koju smo odigrali pod vodstvom Jadranke Zlošilo jest o nasilju nad osobama treće životne dobi, a o čemu se jako rijetko govori u javnosti. Osim što smo mi glumili, pomogla su nam i dva školarca. Izvodili smo je više puta, među ostalim lokacijama, i na Lokrumu – pričaju nam ponosno.

Kauč ubija!

Sve su složne da je jako važno ostati aktivan cijeli život. Ne zavaliti se na kauč kada se čovjek umirovi. Dobar dio njih još uvijek radi skraćeno radno vrijeme. Neke pomažu domaćinstvima i skrbe se za starije osobe, druge čiste apartmane. Važno im je da su aktivne i korisne društvu, a ni zarada nije naodmet.

-Uvijek je dobro zaraditi nešto sa strane, da ne moraš razmišljati kada si u butizi i gledati sve u euro. Mirovine nikome nisu sjajne, pogotovo danas, u doba inflacije – govore nam.

Dodaju da je važno šetati, biti na svježem zraku. A šetanje pomaže i za bolna leđa. A kada se umore, tu je besplatni pokaz Libertasa. Jako im se sviđa ta mjera Grada Dubrovnika.

-Nije loše ni što se sa žičarom za samo dva eura uz predočenje pokaza možemo voziti na Srđ. Besplatan nam je i prijevoz na Lokrum, a imamo popust za kino i kazalište. U kazalištu nam je cijena 6 eura za naše predstave, a na gostujuće nema popusta – govore mi.

Kakve bi još beneficije voljele?

-U drugim gradovima Hrvatske postoje umirovljeničke kartice. Oni s njima mogu kupovati u supermarketima i ostvarivati popust od 10 posto. Također, vrijede i u kinu, kazalištu. Dobro je što je tako sve na jednom mjestu, na istoj kartici. U Dubrovniku umirovljenici imaju popust u Tommyju i Konzumu jednog dana u mjesecu. Tada kupimo veliku spenzu, potrepštine koje mogu trajati, pa nam popust od 10 posto jako dobro dođe. Šteta što s besplatnim pokazom ne možemo u Župu. Tamo su Lidl, Kaufland i još neke butige, ali nam pokaz ne vrijedi – ističu umirovljenice.

Dogodine bi se trebao otvoriti novi dom za umirovljenike na Medarevu. Dosta pripadnika starije generacije ne voli domove, ali ove umirovljenice otvorene su za odlazak.

-Dobar dio nas već je prijavljen za dom. Ovaj novi bi trebao biti jako lijep s dodatnim pogodnostima poput frizera, ljekarne, kapelice. Naravno da ćemo ići u dom ako dođe vrijeme da ne možemo skrbiti o nama samima. Druga su vremena. Prije nije svatko radio, bilo je dosta domaćica i puno ljudi u kući koji su se brinuli jedni o drugima. Ne mogu se danas djeca brinuti za svoje ostarjele roditelje jer imaju dosta svojih obaveza i problema. Ovaj dom je super stvar. Bar ljudi neće morati više ići u dom u Hercegovinu, daleko od svojih obitelji – ističu umirovljenice.

Muške interesira kartanje, a ne radionice

Pitamo ih kako to da nema muških u Klubu 65+.

-Oni većinom odlaze u prostore umirovljenika unutar kotara. Tamo kartaju, ne interesiraju ih toliko radionice. Pokušavali smo nagovoriti naše muževe da dođu, ali se ne daju, kao da će ih ovdje netko vezati i ne dati im da odu. Također, ima i umirovljenica koje ne žele doći. Ne da im se, prepuste se nekako. Treba se pokrenuti, baš je dobro imati neku obavezu, nešto za što se moramo lijepo obući. Makar to bio samo kviz – vesele se sitnicama.

Nažalost, zadnjih godina broj korisnika Kluba 65+ pada. Svemu je kriva korona.

-Zbog cijele te priče oko korone i svih mjera, prepolovio nam se broj ljudi koji je onda dolazio. Korona je prošla, ali ostao je taj strah od druženja. Korona je promijenila ljudima sklop u glavi – govore nam.

A baš šteta, ne samo da je u Klubu zabavno, nego i korisno. Ljudi treće životne dobi nisu baš bili okruženi engleskim, pa ga neki nikako ne govore. Sad imaju radionicu ‘Engleski za početnike’ što je vrlo korisno, jer danas u mnogim butigama rade stranci koji znaju isključivo engleski. No, ipak je socijalizacija najvažnija. Čovjek je društveno biće, lakše je i muke podnijeti kada se podijele s okolinom. Veseli što u Dubrovniku osobe treće životne dobi imaju ono što smo mi mlađi izgubili.

Besplatne, drage sitnice koje život čine kvalitetnim.