Razoreni Stradun, gradska luka u plamenu, zapaljeni automobili, tuga i strah na licima Dubrovčana, branitelji na položajima... samo su od nekih motiva koje su Šoletić i Gjukić kao fotoreporteri tijekom  Domovinskog rata 'uhvatili' svojim fotoaparatima i tako ostavili u trajno naslijeđe prizore najgorih stradanja Dubrovnika.

Budući da su obojica bila vezana za fotografiju još davno prije rata, Gjukić kao tajnik Fotokluba Marin Getaldić, a Šoletić kao suradnik Dubrovačkog vjesnika, već početkom napada na Dubrovnik krajem rujna 1991. godine bilo je im sasvim logično kako će uzeti fotoaparate i bilježiti što se događa.

 - Sjećam se kako je proletio jedan ratni avion malo poviše zvonika, točno uzduž Straduna. To je bio moj prvi kontakt s opasnošću kojega se sjećam. Svi smo se nadali kako nas neće gađati, ali ubrzo je počelo bombardiranje Žarkovice, kasnije su padale granate na muzej Rupe i na dno Boškovićeve ulice što je bila upravo prva ratna fotografija koju sam zabilježio - prisjetio se Božidar Gjukić.

'Svi su od mene bježali, a sad mi traže te fotografije'

Željka Šoletića angažirao je tjednik Dubrovački vjesnik pa je on kao fotograf bilježio formiranje odreda te štaba teritorijalne obrane. Šoletić se za Dubrovački dnevnik se prisjetio kako mu je najteže bili fotografirati vojnike koji su tada bili na prvoj crti bojišnice.

- U početku kada bih došao među njih, nitko se nije htio fotografirati. Bilo ih je strah da će neprijatelj ući u grad pa su se bojali zbog svoje sigurnosti i obitelji ako kojim slučajem budu objavljeni u novinama. Sjećam se kako sam išao od Sustjepana, hotela Palace i ostalih mjesta gdje su skoro svi bježali od mene. Na prvim crtama obrane i nije se moglo puno toga napraviti. Tako je bilo i u skloništu. Tamo bi se muški odmah razbježali kad bih ja došao ili skrivali lice, jer im je valjda bilo neugodno da ih se vidi kako su u skloništu. Jednostavno to je bilo takvo vrijeme kada su bježali od mene kao od crnog vraga i bilo je teško snimiti fotografije na kojima su ljudi - govori Šoletić kojega pak danas mnogi ti koji se nisu htjeli fotografirati pitaju da im ustupi fotografije koje je učinio u ratu.

Šoletić je često fotografirao napuštene kuće koje su agresori uništavali, ali bi ostavljali traga da su bili tu.

- Volio sam fotografirati grafite po kućama koje je ostavljala neprijateljska vojska. Danas to nije nešto posebno vrijedno, ali jako je interesantno s povijesnog aspekta. Oni su se čak potpisivali, pisali datume, navodili odakle su i tako ostavljali traga - priča Šoletić.

Zabilježio je on i brojne ljudske tužne sudbine pa čak i one najgore ishode.

- Smrt je jako nezgodno dokumentirati, a izbjegavao sam to objavljivati. Par puta sam objavio tešku situaciju, ali uvijek bih zatamnio ili zamutio tragediju da se ne može prepoznati o čemu je riječ. Jednostavno mislim da to nije baš za objavu - mišljenje je Željka Šoletića koji se prisjeća kako su ga novinari Associated Press 'žicali' za fotografski film.

Naime, kada su došli strani reporteri u Dubrovnik bili su zatečeni razmjerima stradanja i razaranja grada.

- Mi iz Dubrovnika nismo imali praktički nikakvu zalihu foto materijala, nismo znali što će se događati i koliko će trajati, a oni me mole da im dam film jer su željeli još toga snimiti. Još i danas imam njihovu AP vizitku - kazao je kroz smijeh Željko Šoletić koji je i sam štedio na svakoj fotografiji.

'Čovjek se navikne na tragediju'

- Fotografirali smo neka veća oštećenja, primjerice desetke zapaljenih automobila. Fascinantno je kako se čovjek navikne na tragediju pa mu jedno zapaljeno vozili ili jedna bomba ne izgledaju strašno nego čega veće stvari - govori Šoletić, dok Gjukić dodaje kako se uvijek čekalo da se razvije situacija.

- Navikli smo se na razaranja jer kad jednom zabilježiš veliki plamen onda ne reagiraš na ništa manje - istaknuo je Gjukić kojemu se u sjećanje posebno urezao izgled Straduna koji je tijekom rata bio sablastan.

- Bilo je fascinantno vidjeti Stradun bez stakla, to jeste izloga koji ga inače krase, a ovaj put su bili polomljeni. Kasnije su umjesto njih stavili drvene daske da zaštite prostore pa je tad Stradun izgledao kao kuneta. Bio je to strašan osjećaj - kazao je Gjukić.

On je umalo stradao jedno kasno popodne kada je javljano kako je Mokošica oslobođena. Taj dan se zaputio s kolegom te ih je u Komolcu dočekalo neugodno iznenađenje.

- Učinilo mi se kao da pada crna kiša, a kolega mi je rekao kako nije nikakva kiša nego su komadi asfalta jer su nas gađali mitraljezom s Golubovog kamena. Na jednoj izložbi u muzeju na Srđu ugledao sam fotografiju na kojoj je pisalo 'zaplijenjeni mitraljez s Golubovog kamena' i odmah sam se sjetio da je to bio taj. Jedva smo se tad spasili - prisjeća se Božidar Gjukić.

Željko Šoletić također pamti opasne trenutke kada je mogao umalo stradati iako ističe kako je ipak bio pažljiv te nije išao gdje se pucalo.

- Mi smo kao fotografi bili izloženi velikom riziku jer nikad nismo znali gdje i kad će nešto pasti. Vladala je velika neinformiranost. Jednom se sjećam kad sam išao snimiti branitelje koji su držali Kapetanovu kuću na Copacabani, preskakao sam žice i ograde da bi došao kod njih, a kad sam stigao u šoku su me pitali kako sam uopće prošao kad je sve minirano. Eto doslovno sam se provukao kroz  prvu crtu obrane - priča Šoletić koji posebno žali što u to vrijeme nije bilo moderne tehnologije posebice fotografiranja u modelu 360 u kojemu danas često radi.

- Samo se s tim cjelokupnim pogledom na prostor može vidjeti nivo destrukcije koja je tada bila u Dubrovniku. Mi čak tu destrukciju nismo uspjeli zabilježili jer pojedina područja su bila strašno pogođena. Koliko god se čovjek trudio zabilježiti ipak jedna fotografija nije dovoljna. Slano, selo Lisac, Ćepikuće... sve je to bilo uništeno, Čilipi su bili strašni... - zaključio je sjetno za Dubrovački dnevnik Željko Šoletić koji je tijekom rata s Božidarom Gjukićem i brojnim drugim ratnim repoterima bilježio stradanja Grada.