Broj zaraženih virusom COVID-19 velikom brzinom raste stoga su život i proizvodnja diljem svijeta stali. Ulice brojnih gradova su puste, otkazane su manifestacije, sportska događanja, ali i turizam. Sve to ukazuje kako će ova kriza kriza imati veliki utjecaj na gospodarstvo, a nitko s preciznošću ne može reći koliko će trajati ni kakve će biti njezine posljedice.

Hrvatska vlada uvela je antikrizne mjere od 30 milijardi kuna za spas gospodarstva. Tako je između ostalog povećana naknada za radnike, a tvrtke su oslobođene brojnih davanja. Gledajući globalno gospodarstvo došlo je do oštrog šoka u brojnim zemljama i već sada mnogi ekonomisti prognoziraju kako se svijet nalazi pred puno većom krizom od one 2008. godine. 

Zbog svega toga, porazgovarali smo s dubrovačkim ekonomskim stručnjacima koji su dali svoje viđenje ove krize te se osvrnuli na ključna pitanja iz područja u kojima su stručni. 

Profesor Tonći Svilokos koji na Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku predaje Monetarnu politiku, Međunarodne financije i Bankarstvo za Dubrovački dnevnik osvrnuo se na važna pitanja vezana za hrvatsko gospodarstvo. Osim negativnih stvari koje su pogodile zdravstvo i ekonomiju zbog koronavirusa, profesor Svilokos smatra kako ipak postoji i dobra strana novonastale situacije.

"Iskustvo koje će čovječanstvo u ovoj borbi protiv virusa steći može biti od presudne važnosti za preživljavanje ljudskog roda u budućnosti u slučaju da se pojavi puno smrtonosniji virus. To zasigurno vrijedi visoke ekonomske cijene koju ćemo neminovno platiti", kazao je Tonći Svilokos.

Kako epidemija koronavirusa utječe na protok novca u Republici Hrvatskoj?

- Jedna od glavnih funkcija novca je da on omogućava razmjenu dobara i usluga, a kolanje novca samo prati tu razmjenu. Naravno, ako dođe do zastoja u jednom toku, logično je da će se dogoditi zastoj i na drugom toku. Epidemija je u Hrvatskoj izazvala preusmjeravanje potrošnje s gotovo svih dobara i usluga prema prehrambenim dobrima, dobrima osobne higijene te prema zdravstvenim uslugama i proizvodima. To je dovelo do toga da najveći dio poduzeća više nema kome prodati svoje proizvode, dok su drugi prezaposleni te se suočavaju s ogromnom potražnjom (trgovci i zdravstveni radnici). Takvo ponašanje me asocira kao da se svi putnici na brodu premjeste na jedan dio broda, dok drugi ostane prazan. Tada se u najboljem slučaju brod samo nagne na jednu stranu, a u najgorem se prevrne. Država je sada ta koja treba pomoći u izravnavanju tog broda koliko god može potporama najpotrebitijim granama i djelatnostima.

Ima li hrvatsko gospodarstvo kapacitete da to prebrodi?

- Neupitno je da će gospodarstvo svake zemlje svijeta biti u većoj ili manjoj mjeri pogođeno pandemijom COVID-19. U kolikoj mjeri mislim da ovisi u prvom redu o tome koliko će trajati pandemija, o broju zaraženih i umrlih u pojedinoj zemlji, zatim o tome u kakvom je stanju bilo gospodarstvo i javne financije neposredno prije izbijanja same pandemije te u kolikoj je mjeri gospodarstvo odnosne zemlje ovisno o međunarodnoj razmjeni i državnoj potrošnji. Na prvo pitanje još uvijek epidemiolozi nemaju konačan odgovor tako da možemo samo pokušati odgovoriti kako Hrvatska stoji po ostalim navedenim kriterijima. Gledajući statistiku vidimo da se Hrvatska nalazi još uvijek u grupi zemalja s manjim brojem zaraženih što je svakako dobro. Nadalje, prije izbijanja same pandemije stanje u javnim financijama mjereno udjelom javnog duga u BDP-u se ubrzano poboljšavalo. Od rekordnih 84,7% iz 2014. ovaj pokazatelj se smanjio za oko 10 postotnih bodova, te je krajem trećeg kvartala 2019. iznosio 74,9%. Ono što u tome treba naglasiti je dobar trend koji će se sada zasigurno zbog novonastale situacije zaustaviti. Što se tiče zadnjeg kriterija, tu nažalost stojimo jako loše. Treba reći da je sasvim normalno da je Hrvatska kao mala zemlja jako ovisna o međunarodnoj razmjeni, međutim udio doprinosa turizma kao prikrivenog izvoza u BDP-u iznimno je visok, a to nije moralo i ne mora biti tako. Kao profesori na fakultetu stalno ponavljamo studentima da se nikada ne smiju staviti „sva jaja u jednu košaru“ a Hrvatska je upravo napravila to. Sada je ta košara pala i na nama je da samo prebrojimo polomljena jaja.

Što je zapravo potrebno za oporavak?

- Izvanredne okolnosti zahtijevaju izvanredne mjere. Povijest nas uči da su nedjelovanje ili zakašnjelo djelovanje najgori izbori. Za to se može navesti primjer Velike svjetske gospodarske krize koja se dogodila tridesetih godina prošloga stoljeća na koju javne i monetarne vlasti nisu adekvatno reagirale. Na temelju tog iskustva zemlje su tijekom globalne financijske krize iz 2008. bitno drugačije postupale – uvodile su kvantitativna popuštanja, smanjivanje ključnih kamatnih stopa, itd. Dakle, sve što sada Hrvatska javna i monetarna vlast može uraditi je poduzeti drastične protumjere. To znači na trenutak zaboraviti Maastrichtske kriterije i povećati državnu potrošnju uz istovremeno smanjivanje poreznog opterećenja, omogućiti deficitarno financiranje države od strane Centralne banke kupovinom državnih vrijednosnih papira i slično. Prema mojim saznanjima iz medija, čini se da su u tom smjeru već donijete neke odluke, a vjerojatno će se navedeno intenzivirati kada se osjete sve posljedice gospodarske paralize bez presedana.

Koje su prema vašem mišljenju najbolje mjere za likvidnost?

- Što se tiče održavanja potrebne likvidnosti poduzeća koja su zapala u poteškoće zbog nestanka potražnje za njihovim proizvodima i uslugama, mislim da treba poduzeti sve da takva poduzeća prežive. Odgoda plaćanja dospjelih obveza nije rješenje zbog toga što su gubici koje će poduzeća imati nenadoknadiva eventualno većim prihodima u budućnosti. Stoga je jedino rješenje otpis obveza nekih plaćanja kao primjerice plaćanje za koncesije, paušalna boravišna pristojba i slično. Naravno, to će smanjiti prihodovnu stranu proračuna, a što se može nadomjestiti jedino državnim zaduživanjem i već spomenutim mjerama monetarne politike.

Prorektoro za poslovanje Sveučilišta u Dubrovniku koji je doktorirao na Sveučilištu Staffordshire u Velikoj Britaniji, Nebojša Stojčić, nešto konkretnije se osvrnuo se na turističku sezonu  u Dubrovniku, a smatra kako je u ovoj krizi ključno osigurati poduzetnicima da održe 'glavu iznad vode'.

Kako državni proračun može namaknuti dodatna financijska sredstva?

- Proračun se može financirati na dva načina, vlastitim prihodima i zaduživanjem. Pri tome je bitno istaknuti da se proračun puni ciklički. Kad gospodarstvo raste javne financije bi u pravilu trebale ostvarivati višak prihoda nad rashodima ili barem smanjivati deficit dok u dobu recesije raste pritisak na rashodovnu stranu, a prihodovna strana se sporije puni. U ulasku u ovu krizu za razliku od prethodne naše javne financije su u nešto boljem stanju i postoji prostor za pružanje pomoći gospodarstvu barem kada govorimo o kratkom roku. 

Mogu li banke izaći u susret građanima što bi na kraju bilo pozitivno i za njih? Koje bi mjere banke mogle povući?

- Kao i u svakoj recesiji možemo očekivati da će dio građana ostati bez zaposlenja ili uslijed smanjenih primanja imati problema s podmirivanjem svojih financijskih obveza. Diljem Europe vidimo inicijative da se takvim građanima izađe u susret kroz odgodu dospijeća obveza po kreditima. Ostaje vidjeti kakvi će uvjeti biti tih odgoda. 

Koje bi mjere mogle dati rezultate u kratkom roku posebno kada govorimo o spasu turizma?

- U ekonomiji slično kao u medicini ako govorimo o rješavanju nekog problema moramo prvo pogledati njegove uzroke kako bismo mogli primijeniti odgovarajuću “terapiju”. Ono sto se oko nas događa i ono sto će se u narednim mjesecima događati spada u kategoriju pojava uzrokovanih neekonomskim poremećajima pa i potencijalna rješenja treba strukturirati u tom smjeru. Kada je turizam u pitanju prema prognozama koje su iznijeli epidemiolozi trenutno stanje moglo bi potrajati do sredine lipnja. To znači da je predsezona izgubljena.

Od trenutka ukidanja ograničenja zasigurno će proći još neko vrijeme dok se pokrenu tijekovi putovanja i dok se barijere u glavama ljudi oko postojanja potencijalne opasnosti zaraze u pojedinim područjima ne uklone. Time je i pitanje glavne sezone otvoreno.

Mjere kojim možemo i trebamo djelovati ja bih podijelio u dva vremenska okvira. U kratkom roku potrebno je spriječiti val otkaza i omogućiti stanovništvu da neometano servisira svoje obveze. Kako bi se to ostvarilo potrebno je omogućiti tvrtkama da financijskim rasterećenjem mogu servisirati neki uvjetno nazvani hladni pogon i zadržati radnike.

Ključno je pomoći poduzećima da održe 'glavu iznad vode' do normaliziranja stanja i tako održati i kontinuitet primanja kod stanovništva. Međutim, iskustvo nas uči kako kod ovakvih inicijativa ima uvijek prostora za oportunističko ponašanje i ostaje vidjeti na koji način kreatori ekonomske politike namjeravaju zaista osigurati da se novac koji se upumpava u gospodarstvo i upotrijebi za očuvanje radnih mjesta. 

Srednjoročno pak ostaje borba za privlačenje gostiju natrag nakon što pandemija prođe. Na neki način i mi i brojne druge zemlje morat ćemo ponovno graditi imidž sigurne destinacije samo ovaj put ne zbog ratnih nego zdravstvenih razloga. U kojoj mjeri će to biti potrebno ovisit će o intenzitetu širenja virusa na našem području. 

Mnogi analitičari spominju da bi trebalo doći do smanjenja poreza. Je li to realno očekivati?

- Tu trebamo razlikovati dvije ciljne skupine. Ako govorimo o stanovništvu onda ta mjera u ovom trenu ne bi prema mom mišljenju imala značajniji učinak. U situaciji kada su trgovine, restorani i hoteli zatvoreni, kretanje i okupljanje ograničeno i nemate gdje potrošiti novac smanjenje poreza i mjere poticanja osobne potrošnje ne bi dale željeni učinak. 

Ako govorimo o poduzećima, troškovna konkurentnost je rak rana hrvatskog gospodarstva već dugi niz godina i eventualno smanjenje davanja u kratkom roku može olakšati poslovanje tako da omogući poslodavcima zadržavanje radnika uz uvjet naravno da se takve mjere i vežu uz obvezu zadržavanja radnih mjesta. Tako država bi puno više pomogla i stanovništvu nego smanjenjem poreza na potrošnju. 

Nakon završetka pandemije kada se jednom gospodarski tijekovi pokrenu imalo bi smisla razgovarati i o smanjenju poreza za stanovništvo, ali i daljnjem rasterećenju gospodarstva što je kontinuirano prisutna tema kod nas kako bi se dao taj inicijalni impuls gospodarstvu.

Budući da je turizam najvažnija gospodarskih grana u Dubrovniku, što bi Grad trebao učiniti da spasi sebe, ali i one koji su naviše pogođeni utjecajima koronavirusa?

- Ova situacija nam je zorno pokazala što se može dogoditi kada slikovito rečeno sva jaja držimo u jednoj košari. Bez obzira na sve koristi koje u gradu imamo od turizma mi moramo promišljati na koji način možemo produljiti sezonu i diverzificirati gospodarsku strukturu i tako jačati otpornost na eksterne poremećaje gospodarstva. Danas je tu koronavirus, sutra može biti nešto drugo. Izuzmemo li one koji su svoj poslovni model temeljili na očekivanju rasta buduće vrijednosti i zaduživali se iznad svojih mogućnosti lokalno gospodarstvo prema mom mišljenju dovoljno je snažno da izdrži slabiju sezonu. Već neko vrijeme poznato je da se suočavamo s nestašicom radne snage koju uvozimo iz drugih dijelova RH ili inozemstva i prema onome što se može neformalno čuti otkazi koji se dijele se u prvom redu odnose na te poslove. Duljim trajanjem poremećaja zasigurno bi poslovanje bilo ugroženo do te mjere da bi i ostala radna mjesta bila dovedena u pitanje. Kako u budućnosti izbjeći takve scenarije tema je za malo duže razdoblje.

U ovom trenu ključno je omogućiti zadržavanje radnih mjesta do prestanka iznimnih okolnosti. Dio mjera tu leži na središnjoj vlasti, ali dio alata ima i lokalna samouprava koja također može omogućiti rasterećenje gospodarstva. Gradska uprava proteklih godina je predlagala niz poticaja kojim se nastojalo održati rad ugostiteljskih objekata zimi i sl. Na istom tragu moguće je osmisliti mjere kojim bi se pomoglo onim poslodavcima koji nastoje zadržati svoje zaposlenike.

Ekonomski stručnjak, koji također predaje na Sveučilištu u Dubrovniku, Ivan Jelčić osvrnuo se na gubitnike i dobitnike u ovoj svjetskoj krizi, a između ostalog je ukazao na važnost cijepljenja što bi prema njegovom mišljenju ljudi trebali izvući kao pouku iz svega što nam se događa.

Je li ova kriza ukazala na sve što je loše u hrvatskom gospodarstvu, a trebalo se sustavno mijenjati?

- Svaka kriza pomaže nam shvatiti u kojim područjima radimo dobro, a u kojima loše. Ali nije nam bila potrebna današnja kriza jer smo već duži niz vremena znali koji su naši nedostaci, međutim nije bilo ni inicijative a ni odvažnosti popraviti te probleme. No, način na koji je današnja situacija pogodila apsolutno cijelo gospodarstvo suočava nas s činjenicom da bismo upali u probleme bez obzira na prethodno gospodarsko stanje. Trenutno još uvijek nismo u najvećoj zdravstvenoj ugrozi, no postoji opasnost da ako dođe do većeg intenziteta zaraze, kao primjerice u Italiji ili Španjolskoj, na jako neugodan način doznamo posljedice sustavnog zanemarivanja i slabijeg ulaganja u zdravstveni sustav. Možda je ovo dobra šansa da napokon shvatimo važnost medicinskog osoblja i zdravstvene infrastrukture i počnemo značajno snažiti taj segment društva, a ujedno i ulaganje u obrazovanje i edukaciju od ranog doba. Pandemije će se vjerojatno početi pojavljivati sve češće zbog sve većih ljudskih intervencija u prirodne eko-sustave, pa ova situacija mora biti početna točka značajnog jačanja učinkovitog nacionalnog zdravstvenog sustava.

Tko su najveći gubitnici, a tko dobitnici, tj. tko bi mogao zaraditi?

- U ovom trenutku teško je proglasiti dobitnike. I oni koji trenutno bilježe povećanje prihoda, a to su uglavnom trgovci i farmacija, moraju biti svjesni da predstojeća duboka gospodarska kriza neće ni njima donijeti ništa pozitivno na duge staze. Gubitnici su definitivno već prepoznati, a to je u samoj osnovi turistička industrija, hotelijerstvo, ugostiteljstvo, privatni iznajmljivači, avio i cruise industrija. Ako se kriza produži, na red će doći i mnoge druge grane koje se dodiruju tih prije navedenih, kao što su građevina i auto-industrija.

Od industrija, a koje će se ova kriza odraziti pozitivno na duži rok sigurno je industrija digitalne i on-line zabave, jer će sve ove mjere društvenog udaljavanja uspješno demonstrirati sve prednosti digitalne distribucija. Posredno, dodatnu korist imat će i telekomunikacijske kompanije.

No, najveći dobitnik je sam planet, tj. priroda. Smanjena gospodarska aktivnost pridonijela je smanjenju zagađenja zraka i smanjenom ispuštanju ugljika u atmosferu. Način na koji su svjetska javnost i svjetski politički čimbenici reagirali na sadašnju pandemiju prilika je za prenijeti taj obrazac ponašanja i na puno opasniju i dugotrajniju svjetsku krizu klimatskih promjena koja nam već sad nanosi velike gospodarske i ljudske gubitke i jedino odlučnom akcijom te gubitke možemo umanjiti.

Vlada je predstavila mjere za spas gospodarstva. Je li fer da se pomaže samo jednom sektoru, a drugome ne? 

- Vjerujem da je ovo tek početak najavljenih mjera, jer se s obzirom na razmjere štete ne smije zaustaviti tek na ovim mjerama. Kad se govori o fair-playu, opravdano je da se pokuša pomoći granama gospodarstva koje su najviše i najizravnije pogođene. Oporavak nekoliko najvažnijih i najugroženijih sektora može neizravno pomoći i ostalima kojima se nije pomagalo. Nadam se da je i naša vlada, a i ostatak država, posebno Europske Unije nešto naučio nakon povlačenja više loših i štetnih poteza nakon financijske krize prije dvanaest godina, a sudeći po najavljenim mjerama širom Europe ipak se čini da jesu. Država će morati ubrizgati velike količine novca u ekonomiju i time poticati potrošnju i štititi radna mjesta. Najavljena mjera pokrivanja minimalca je dobar početak, no potrebno je ozbiljno razmišljati i odmah djelovati na tome da novac nađe put i do nezaposlenih, čiji se broj već sad počeo značajno povećavati. Ovo je idealan trenutak za uvođenje nacionalne naknade za sve punoljetne građane u iznosu od najmanje minimalca, i to na mjesečnoj bazi od najmanje šest mjeseci. To su velike svote novca, no istovremeno bi značajno ubrzale oporavak gospodarstva, umanjile broj izgubljenih radnih mjesta, a posebno bi spriječile da jedan dio građana nepovratno završi u financijskim i osobnim problemima. Sav taj novac bi se na kraju ionako posrednim putem vratio nazad u proračun.

Uvijek se upozoravalo, posebno za Dubrovnik kako je loše graditi zdravu ekonomiju ako toliko ovisimo o ugostiteljstvu i turizmu. Je li se ta tvrdnja upravo na ovom primjeru pokazala proročanskom?

- Uvijek se znalo da je loše staviti sav ulog na jednu kartu, no pitanje je uopće koliko je bilo moguće u današnjem kapitalističkom tržišnom sustavu utjecati na to. Novac i ulaganja idu tamo gdje je najprofitabilnije, a u ovom slučaju smo samo pratili globalne trendove u kojima je rast turizma bio konstantan,  brz i, prije ove pandemije, dugoročan. Nažalost, u ovaj problem smo upali prije trideset godina odlukom da skoro sve gospodarske subjekte u državi privatiziramo pošto-poto, čime je država izgubila dobar dio utjecaja na gospodarsku sliku države. Uostalom, stari Dubrovčani su skoro cijeli svoj razvoj zasnivali na jednoj djelatnosti – trgovini. 

Što Dubrovčani za sad mogu naučiti iz ove krize koja je u usponu, a ne zna se kad će prestati?

- Najvažnije što možemo naučiti u ovom trenutku je solidarnost. Kao društvo smo u posljednjih 25 godina otklizali u iznimnu individualnost i sebičnost, u potjeri za osobnim probitkom na štetu društva u cjelini. Vrijeme je da se, i nakon što ova kriza prođe – a proći će kad-tad, nastavimo ponašati na solidaran i društveno-odgovoran način, a to znači pomoć slabijima i lošije situiranima. Potrebno je shvatiti da smo dio društva, i da to naše društvo može ići naprijed samo onoliko koliko i najslabiji članovi, te im na svaki način pomoći. To znači više izdvajanja za zdravstvo, za obrazovanje, više osobnih odricanja u korist onih u slabijoj životnoj situaciji. Jer sad vidimo da nas od bolesti ne može zaštititi ni terenac niti dizajnerska odjeća i nakit, već samo društveno odgovorno ponašanje.

Ova pandemija pokazala je važnost zdravstvene prevencije, a tužno je što je trebalo doći do ovakve katastrofe da bi 80 posto zdravih i manje ugroženih konačno shvatilo da i o njihovom ponašanju ovisi zdravlje starijih i kronično bolesnih. To je posebno važno za naglasiti u Dubrovniku, predvodniku u sebičnoj i opasnoj praksi necijepljenja djece protiv zaraznih bolesti, i za nadati se je da će posebno ti roditelji sada shvatiti zbog čega je važno da svi djelujemo kao jedno homogeno društvo, a ne kao čopor sebičnih individua.