'Slobodan Milošević s nuklearnim arsenalom'. Opisao je tako Vladimira Putina novinar New York Timesa. Mnoge činjenice neodoljivo podsjećaju na ratna zbivanja na našim prostorima 1991. godine. Poveznica između ruskog despota i Miloševićevog agresivnog režima nije slučajna. Ruski separatisti u Donbasu, i srpski pobunjenici u Krajini. Neusporedivo snažnija agresorska vojska i slabiji koji se brani. Neprihvaćanje raspada Jugoslavije i negiranje samostalnosti i suverenosti druge države, jednako je kao zazivanje Sovjetskog saveza.

Ni Hrvati '91., ni Ukrajinci '22. nisu imali ni toliko oružja, ni toliko tenkova. Vodila ih je želja za samostalnošću, otpor prema nadmoćnom protivniku te prkos i moral. 

Pripadnik Specijalne jedinice policije Grof Dubrovnik Hasib Alibegović Ale prisjetio se početka rata i napada na Dubrovnik. Ova jedinica osnovana je 5. svibnja 1991. godine, držali su položaje na Brgatu prema Ivanici, izvršavali vojno-policijske zadaće, a poznati su bili po tome što su išli tamo gdje je bilo najteže. Alibegović je imao samo 19 i pol godina kada je započeo Domovinski rat i kada se dragovoljno prijavio na poziv osnivanja SPJ Grof.

'Mislili smo da je nemoguće da dođe do rata'

- Nakon prvih demokratskih izbora i dolaskom na vlast stranke s hrvatskim predznakom (HDZ) bilo je uočljivo da tadašnji jugoslavenski režim traži način kako osporiti i srušiti novoizabranu vlast u Republici Hrvatskoj. Kako je vrijeme odmicalo, hrvatsku policiju gdje sam radio, napuštao je sve veći broj policajaca srpske nacionalnost, kasnije djelujući u paravojnim-terorističkim formacijama protiv svoje domovine. Rat je visio u zraku, mada sam u prvim trenucima mislio da je nemoguće da će do njega i doći ili barem ne u takvom obliku – govori Alibegović kojemu je ubrzo bilo jasno da je rat sve bliži. Sve je bilo jasno nakon napada na postaju u Pakracu te napada na hrvatsku policiju na Plitvicama i balvan revoluciju srpskih paravojnih-terorističkih formacija, sve pod zaštitom tzv. JNA.

Alibegović se prisjetio kako je u Dubrovniku  tijekom ljeta trajala turistička sezona, dok su se istovremeno oružani sukobi vodili u drugim dijelovima Hrvatske.

- Naporno smo se pripremali kroz taktičku i kondicijsku obuku za najgore, iako nismo bili svjesni što nas zapravo čeka. A dan kada je počeo napad s kopna, mora i zraka, od strane takozvane JNA i srpsko-crnogorskih dobrovoljaca, pamtit ću kao najgoru noćnu moru. Bio sam jako blizu neprijateljskih vojnika, koji su se ponašali nadmoćno pucajući nasumice iz svog raspoloživog oružja. Sve je bilo u plamenu, dimu uz zvuke razornih detonacija. Na takvo što se nitko ne može pripremiti. Rat nam je bio nametnut. Šačica branitelja hrabro je stala nasuprot nadmoćnijem agresoru, izuzev mnogih koji nisu mogli svladati strah i ostali u Gradu i onih koji su iz njega pobjegli – kazao je ovaj dubrovački branitelj.

Sjeća se kako je „rat iz dana u dan bio sve brutalniji, prognano stanovništvo slijevalo se u Grad, a na položajima su bili malobrojni branitelji  s vrlo oskudnim naoružanjem i malom količinom streljiva. Dodaje kako je „pomoć u naoružanju stizala na kapaljku, ginuli su branitelji i civili zajedno“.

Ukrajina je odmah dobila podršku u naoružanju

Alibegović ističe kako danas možemo puno ondašnjih događanja usporediti s ratom u Ukrajini.

- Ukrajini je također nametnut rat od strane Rusije, a razlika je u tome što je Ukrajina, kao suverena država, u kratkom vremenu dobila podršku i potporu cijelog svijeta. Prateći putem medija izvješća iz Ukrajine, vidjevši kolone prognanika, razaranje gradova, stradanje civila, uplašenu i uplakanu djecu istog trena slikom se vratim u vrijeme Domovinskog rata. Mi smo očekivali veću svjetsku podršku koja je nažalost izostala. Naravno da je međunarodna podrška važna, ali još važnija je potpora u naoružanju koju je Ukrajina dobila za razliku od nas – navodi Alibegović neke od razlika.

Prisjeća se kako je motiv tadašnjih hrvatskih branitelja bila „sloboda i neovisnost hrvatskog naroda“ te „inat uz moral koji je bio na visokoj razini“. 

- Platili smo cijenu velikim brojem poginulih branitelja i civila, razorenih domova i prognanih obitelji. Posebno su me impresionirali ljudi koji se uopće nisu pripremali kao mi specijalci nego su se prvog dana prijavili i s nama stali na branik Domovine. Hrabrili smo jedni druge i zajedno pobjeđivali strah. Isti tren neznanci su postali najbolji prijatelji, braća po oružju – naglasio je.

Alibegović je naveo kako „nema veće časti od obrane domovine, obitelji i njenih građana“. Za njega to nije samo hrabrost nego i obaveza svih sposobnih.

- Jako sam pod dojmom kako se organizirala obrana u Ukrajini, samo tako se može obraniti i neobranjivo. Upravo smo u Domovinskom ratu mi branitelji to i dokazali. Nevjerojatno mi je da se sve to ponovo događa u Europi u 21. stoljeću – smatra on.

Alibegović je mišljenja kako će rat u Ukrajini potrajati.

- Nakon svjetskog priznanja Republike Hrvatske i dobivene podrške pomislili smo da će sve brzo završiti, a potrajalo je još nekoliko dugih i teških godina. Nadam se da će se potpora Ukrajini nastaviti i pojačati, u naoružanju, u brizi za izbjegle žene, djecu i starce te u svim drugim oblicima pomoći, da će njihovi branitelji uspjeti obraniti zemlju i da će se rat što prije završiti sa što manje žrtava i unesrećenih – zaključio je za Dubrovački dnevnik bivši pripadnik Specijalne jedinice policije Grof Dubrovnik Hasib Alibegović Ale.