Simpatična, opuštena i vedra - riječi su koje na prvi susret najbolje opisuju Kolumbijku Andreu Linares, koja živi u Dubrovniku i danas ga s pravom naziva svojim domom. Iako o svom životu govori s lakoćom i osmijehom, iza nje stoji bogato iskustvo prilagodbe, novih početaka i stvaranja života daleko od rodne zemlje. 

Otvorena po prirodi i spremna na promjene, Andrea se brzo uklopila u dubrovački način života, iz kojeg je, kako sama kaže, uzela ono najbolje. Danas je uspješna poduzetnica - vlasnica turističke agencije i licencirana vodičica koja s jednakim entuzijazmom prenosi priče o gradu posjetiteljima iz cijelog svijeta. 

U razgovoru nam je otkrila kako je život doveo na krajnji jug Hrvatske, kako su izgledali njezini prvi koraci u novoj sredini te što je i danas oduševljava u životu u Dubrovniku, ali i što bi, priznaje, voljela da je drugačije. 

MAMINA LJUBAVNA PRIČA BILA JE KLJUČNA

Sve je počelo s maminom ljubavnom pričom koja se krajem devedesetih udala za Hrvata i došla je živjeti u Cavtat. Upravo je ona dovela Andreu i njezinu braću na jug Hrvatske. 

„Braća i ja smo došli 2003. godine, nekako postepeno. Ja sam tada imala 23 godine, završavala sam studij prava. Bilo mi je jako lijepo, inače se dosta brzo prilagođavam, volim putovati, istraživati, upoznavati kulture, arhitekturu i znati puno toga tako da mi ta promjena nije bila šok. No, kako sam u Kolumbiji završila postdiplomski iz državnog prava mislila sam otići u Francusku, jer tamo je jako cijenjen taj dio prava, a ovdje su mi rekli kako je upravno pravo podcijenjeno“, priča Andrea koja je krajem 2007. godine upoznala svog supruga pomorca, porijeklom iz Konavala, koji je inače živio u Gružu.  

Ljubav je učinila svoje i Andrea je ipak definitivno odlučila ostati u Dubrovniku, točnije u Župi dubrovačkoj gdje trenutačno živi s obitelji. Ona i suprug su se vjenčali već u veljači 2009. godine. Kroz smijeh dodaje kako je ta veza relativno kratko trajala, a on je u periodu od upoznavanja do braka, pet mjeseci boravio na brodu.  

„Kažu kako je brak poput lutrije, a evo meni je dobro ispalo“, govori s osmijehom. 

 Iako prilagodljiva po prirodi, početak nije bio jednostavan. 

„Kada sam tek došla sve je bilo sjajno i bajno, čovjek se osjeća kao da je na godišnjem odmoru, ali onda brzo shvati da će tu živjeti te da mora pronaći posao, naučiti jezik, promijeniti život, upoznati kulturu. Ipak je Dubrovnik bio 'drugi svijet' u usporedbi s Kolumbijom, čiji su stanovnici drugačijeg mentaliteta. Onda sam se brzo suočila sa stvarnošću i čvrsto odlučila da ću ovdje ostati, prilagoditi se i razumjeti kako sve funkcionira. Čovjek se jednostavno mora prilagoditi i prihvatiti sredinu“, kazuje Andrea koja je ubrzo upisala i završila studij na nekadašnjem ACMT-u, a paralelno je učila hrvatski jezik. 

NAUČITI JEZIK BILO JE NAJVAŽNIJE

Govori kako joj učenje jezika nije bilo teško, a uz hrvatski i španjolski govori još francuski i engleski. 

„Volim jezike i odmah sam znala da ću se najbolje prilagoditi ako naučim hrvatski. Jezik je važan za razumjeti mentalitet ljudi. Možda je neobično za čuti, ali meni se jako sviđa hrvatski jezik. Učila sam ga detaljno na tečaju, privatnim satima, doma s mužem i gledajući španjolske sapunice koje su imale titlove na hrvatskom. U godinu dana sam svladala jezik, a još uvijek ga učim“, prepričava Andrea. 

Budući da poznaje nekoliko stranih jezika prirodno se nametnulo da radi u turizmu, a prisjeća se kako je u tom periodu vladala potražnja od strane touroperatora za predstavnicima koji govore španjolski jezik. Radila je u turističkoj agenciji, na recepciji hotela, a onda je odlučila krenuti u samostalne vode. 

„Bilo mi je super raditi u turizmu jer općenito volim raditi s ljudima i putovati. Čim radim s turistima odmah sam sretna jer znam da imamo nešto zajedničko - ljubav prema putovanjima. Osim toga volim Dubrovnik i Hrvatsku pa sam sretna što turistima mogu približiti ovaj život i kulturu“, govori Andrea. 

Opčinjena je ljepotama grada, no dodaje kako joj se jako sviđaju i ljudi. 

'NEDOSTAJE MI OTVORENOST'

„Volim što su iskreni i otporni, vole svoj grad i domovinu i jako su ponosni na tradiciju, pogotovo u Konavlima. Jedino što mi malo nedostaje iz Kolumbije je otvorenost ljudi. Kod nas se ljudi više druže i brže sklapaju prijateljstva, a ovdje su nekako zatvoreni i drže se svog kruga prijatelja i obitelji. Ali ne bih to mijenjala, da nije tako onda Kolumbijci ne bi bili tako otvoreni“, kroz smijeh govori simpatična Andrea Linares koja sebe smatra jednostavno Kolumbijkom jer je živjela posvuda u toj južnoameričkoj državi, a rođena je u Bogoti. 

Otkriva nam kako joj iz Kolumbije najviše nedostaju svježi tropski voćni sokovi koje piju tijekom ručka, no dodaje kako ih je u Hrvatskoj zamijenila vinom. Tako uživa i u maslinovom ulju i pršutu kao blagodatima juga. Njezina djeca, priča Andrea, naučila su 'plivati' između dva mentaliteta pa su pola Latinosi, pola Hrvati. 

Budući da radi u turizmu osvrnuli smo se na vječnu temu o promišljanju dubrovačkog turizma. 

„Najviše me brine masovni turizam u smislu da je teško držati taj tempo, a da se sačuva autentičnost. Ovo je posebna i jedinstvena destinacija koja se mora čuvati. Znam da ljudi žele zadovoljiti međunarodne standarde, ali trebamo biti zadovoljni s ovim što ovdje imamo. Moj princip rada je da uvijek svakog gosta dočekam s osmijehom i da mu tijekom boravka u Dubrovniku mora biti dobro. Od toga ipak živimo. Upoznala sam Hrvatsku i okolne zemlje, a uvijek imam neko novo mjesto za posjetiti tako da i ja s turistima otkrivam nove lokacije. Uvijek im kažem - Hrvatska je mala zemlja, ali u 200 kilometara možete svašta vidjeti. Velika prednost i bogatstvo je sigurnost“, govori Andrea Linares, dubrovačka Kolumbijka koja dvadeset godina živi na krajnjem jugu Hrvatske.