'Nedavno smo šetali Cavtatom. Bio je lijep jesenski dan. Sezona je završila pa nije bilo mnogo turista. Naletavali smo samo na poznate ljude, one koji znaju Nevija, pa nas nitko nije gledao. Nevio je bacao kamenčiće u more. Jednog je uspio prebaciti preko neke drvene barke pa je sav uzbuđen dojurio do mene. “Mama, mama, jesi vidjela?”, govorio je ekstatično dok nam je prilazila jedna starija gospođa.

Žena je bila sva mila, nije mogla skinuti pogled s njega. Doslovno se topila od nježnosti. “Ajme kako je sladak. Tako je malen, a već tako lijepo hoda!”. Bezbroj puta čula sam ovakve komentare. Samo sam se nasmiješila. Nije mi se dalo ponovno objašnjavati kako je Nevio znatno stariji nego što se čini. Žena nije odustajala. Pitala me koliko mali ima godina. Odgovorila sam joj da će za dva tjedna napuniti šest.

Gospođa je promijenila izraz lica, užasno se uvrijedila, mislim da me kroz stisnuta usta opsovala. Dok je odlazila, još se jednom okrenula: “Ti ćeš mene zajebavati”. Nevio je bio preplašen. Uzela sam ga u krilo i vratila razgovor na kamenčiće. “Bravo, sine, čini se da si danas napravio rekord”. Stalno doživljavamo ovakve situacije. Nevio ima šest godina, a djeluje kao da je tek proslavio prvi rođendan. Visok je 70 centimetara i ima šest kilograma.

Nosi majicu broj 68, hlače 74, cipele 17. Nažalost, na hrvatskom tržištu ne postoje tako male cipele pa Nevio stalno nosi tenisice Nike, koji jedini proizvodi tako mali broj. Moj sin intelektualno i motorički nimalo ne zaostaje za svojim vršnjacima. Upravo zbog toga kod nepoznatih ljudi neprestano izaziva čuđenje. “Kako se jednogodišnja beba ponaša tako zrelo”.

Nevio se rodio prije šest godina. Prvi mjeseci trudnoće prošli su bezbrižno. Osjećala sam se super, normalno sam odlazila na posao, u Duty Free Shop na dubrovačkom aerodromu. Mislila sam da sam iskusna mama jer sam pet godina prije toga rodila Tinu. Prve komplikacije pojavile su se u četvrtom mjesecu trudnoće. Bila sam na pregledu u dubrovačkoj bolnici. Ginekolog je naglo zašutio i dugo piljio u monitor.

Predosjećala sam da nešto nije u redu. “Beba ima zastoj u razvoju”, konačno je izustio. Ultrazvuk je pokazao da je fetus prilično malen, beba se slabo razvija. Neprestano je ponavljao da se ne brinem, to se često događa, sljedeći nalaz sigurno će biti okej. Preporučio mi je čuvanje trudnoće. Mjesec dana nakon toga ultrazvuk je potvrdio da je beba prilično mala, ali i da imam manjak plodne vode.

Ginekolog je predložio da odem u zagrebačku Petrovu bolnicu na amniocentezu. Bila sam mirna. Ja sam onaj tip žene koja se trudi ostati skulirana i racionalna. Znala sam da amniocenteza može biti opasna, ali sam odlučila vjerovati doktorima i slijediti njihove upute. Bila sam svjesna da će taj pregled pokazati je li s bebom sve u redu. Spremila sam se za put.

Doktorica u Petrovoj dočekala me je sa strogim uputama. Pokazala mi je dugačku iglu koju će mi zabiti u trbuh. Objasnila mi je da moram ostati jako mirna, inače bi igla mogla ozlijediti bebu. Naravno da sam surađivala. Iskreno, u tom trenutku uhvatila me je panika. Mislim da nikada u životu nisam bila tako mirna. Kada je igla ušla pod moju kožu, smrznula sam se, doslovno sam se ukipila na mjestu. Zaustavila sam dah. Počela sam disati tek kada se žena nasmijala.

Znala sam da je pregled gotov. Nalazi su stigli za tjedan dana, nosim zdravog dječaka. Dva tjedna nakon amniocenteze 4D ultrazvuk također je pokazao da je beba sitna, ali potpuno zdrava. U šestom mjesecu trudnoće ginekolog je predložio hospitalizaciju. “Bilo bi dobro da svaki dan pratimo bebu. Ne sviđa mi se što je tako mala”. Sljedećih mjesec dana provela sam u dubrovačkoj bolnici. Dosadno razdoblje.

Realno, fizički sam se osjećala dobro i htjela sam biti kod kuće s Tinom. Umjesto toga, morala sam nepomično ležati u bolničkom krevetu. Ponekad sam bila neposlušna. Prošetala bih do prozora. U tom trenutku bi u sobu redovito upala medicinska sestra i strogo me opomenula. U bolnici sam mnogo žena ispratila u boks. Kasnije sam ih gledala kako doje, slušala sam žalopojke zbog bolne rane nakon carskog reza.

Žene su dolazile, rodile i odlazile, a ja sam samo ležala i čekala. U listopadu 2010. ginekolog mi je priznao kako se boji da bih mogla roditi izrazito sitnu bebu. Dubrovačko rodilište ne može skrbiti za tako sitnu novorođenčad. Najbolje bi bilo da rodim u Petrovoj. Naravno da sam ga poslušala. Znala sam da sve dubrovačke bebe, koje se rode ispod dva kilograma, moraju helikopterima transportirati u veće bolničke centre, najčešće u Split ili Zagreb.

Nevio se rodio 5. studenog 2010. godine. Toga dana probudila sam se oko pola sedam. Nakon 20 minuta u sobu je uletjela medicinska sestra i rekla: “Ajmo, mama, idemo roditi sina!”. Uzela sam mobitel u ruke. Žena je rekla da nam se žuri, moram se pripremiti za operaciju. Jedva sam uspjela svojoj mami, koja je tada privremeno živjela u iznajmljenom stanu blizu bolnice, napisati da me odvode. Počinje. Najprije su me pripremili za operaciju a onda sam sljedeća dva sata ležala na pokretnom krevetu, prepričava Tea za Telegram.

Bilo mi je užasno hladno. Napokon su me uveli u operacijsku salu i dali mi lokalnu anesteziju. Cijelo vrijeme operacije kraj mene je stajao anesteziolog. Ispred mene je bio postavljen zeleni zastor, nad njim su se samo nazirale zamotane glave doktora. Čula sam ih što govore. Malo su pričali o vremenu, jedan od njih je planirao godišnji, a ostatak vremena su koristili meni nerazumljivu medicinsku terminologiju. Ja sam dosađivala anesteziologu: “Što sada rade? Je li sve u redu? Koliko će ovo još trajati”.

Doktor je uporno odgovarao da će sve uskoro biti gotovo. Nevio se rodio u devet sati i 16 minuta. Doktor mi je nakratko pokazao bebicu. Bio je veličine boce Coca Cole od pola litre. Rodio se s 1,1 kg i 35 centimetara. Nisu mi dozvolili da ga pridržim, sestra je s njim izjurila iz sale, morala ga je pod hitno staviti u inkubator. Probudila sam se u bolničkoj sobi. Odmah sam uzela mobitel. Dočekalo me mnogo slika. Moj muž Davorin uspio se dokopati inkubatora i slikati Nevija, priča Tea.

Beba je izgledala potpuno normalno, ali je bila enormno mala. Počela sam plakati. Nije mi bilo jasno kako ovako maleno biće uopće može živjeti. Nevia sam prvi puta dotakla kada je napunio dva mjeseca. Do tada sam ga isključivo promatrala kroz staklo.

Ostatak teksta pročitajte na portalu Telegram.hr