Na današnji dan kada obilježavamo početak srbo-crnogorske agresije na naš Grad snažno me prolaze sjećanja.

Sunčano jutro, početak škole, oko sedam ura. Zrake sunca u mojoj sobi uz zvuk grmljavine. Nažalost nije bila grmljavina. Zvuk granata u Komolcu, puni balkonu u Našem domu, gori Aci marina ili blizu nje, strah, nevjerica i neizvijesnost.....

Taj dan moje djetinstvo i djetinstvo mojih prijatelja naprasno je prekinuto i naglo smo odrasli.

Nakon toga dana: smrt dragih ljudi, razaranja, progonstvo iz Mokošice u Grad, uzbune, granate, bez vode i struje. Na jelovniku pasta od cornedbeefa (ili kako se već zvala ta neukusna konzerva nekog nazovi mesnog doručka) iz humanitarne pomoći na prognanički karton. Ovo je samo dio sjećanja tada preplašenog dvanaestogodišnjeg dječaka kojemu su ukrali djetinstvo, ali nisu mi ukrali snove.

Sanjao sam i dalje sanjam ponosnu, samosvjesnu, sretnu i uspješnu moju Hrvatsku bez nepotrebnih ideoloških podjela i gdje mladi mogu razvijati svoje potencijale.

Hvala Vam dragi branitelji za dar slobode i neovisnosti, a dužnost moje generacije, tada preplašene dječice, je da izgradimo Hrvatsku kakvu ste vi sanjali i u čije su temelje najhrabriji naši vitezovi položili svoje živote.