Međuvršnjačko nasilje tema je koja godinama puni medijske stupce, televizijski eter, tribine, skupove… Kojom se bave stručnjaci, nastavno osoblje, roditelji, cijele obitelji… Koje, kaže statistika, je danas učestalije nego ikada prije. Ured pravobraniteljice za djecu zaprimio je lani duplo više pritužbi za vršnjačko nasilje u školama i vrtićima nego 2021. godine.

Ne izostaje ono ni u dubrovačkim školama. Najrazličitije vrste psihičkog nasilja, bešćutno vrijeđanje, vrlo okrutni komentari, udarci, cipelarenje, različite metode mučenja… Sve su to načini na koje su današnji učenici, kako kažu naši sugovornici, vrlo zli prema svojim vršnjacima, ne impulzivno i nesmotreno, nego promišljeno.  

'NJIHOV JEZIK JE POSTAO ODVRATAN'

Dubrovački dnevnik razgovarao je s više majki s dubrovačkog područja čija djeca pohađaju osnovne škole. Sve su zamolile za anonimnost, sve su zabrinute i sve se slažu – situacija nikad nije bila ovako ozbiljna, a djeci ponajprije nedostaje empatije.

„Po meni se vršnjačko nasilje danas pojavljuje u jednom ogromnom obimu, a prednjači međusobno vrijeđanje koje je takvo da se riječima ne da opisati. Postalo je baš kočijaško. Još je gore što se to često događa u nekim grupama na društvenim mrežama, u kojima ima više djece, pa sve to obično bude još traumatičnije. Kao da ta djeca nisu 'nasađena' na način – hej, idemo se družiti, igrati, zafrkavati i idemo biti pozitivni jedni prema drugima nego su svi jako negativni,“ govori nam jedna majka koja ima dvoje djece koja pohađaju više razrede osnovne škole.

Pitamo je koga 'krivi' za takvo stanje.

„Ne znam više koji je uzrok, ali vjerojatno je za to odgovorno više čimbenika, od TikToka, preko nekih današnjih trendova, pa do odgoja. No, premda je prilično važan, čini mi se kako više nije sve ni u odgoju. Čovjek se zaista potrudi odgojiti to dijete, ali nekada jednostavno ono skupi nešto iz okoline. Vlastito dijete sam nekidan čula kako je reklo nešto ružno kad smo bili doma, zaprepastila sam se. Pitala sam ga – odakle ti to uopće, gdje si to čuo?! U školi, od drugih vršnjaka. Još mi je reklo kako je to ništa što se sve govori. Njihov jezik, njihova verbalna komunikacija je postala užasna,“ govori nam majka.

No, kako kaže, nastranu samo jezik. Riječ po riječ, gesta po gesta, događaj po događaj i imamo hrpu djece koja su kivna, ljuta i bijesna jedna na drugu, a sve to bez ikakve potrebe da se išta od toga promijeni.

LOCKDOWN, TIKTOK, VIDEOIGRICE ILI JEDNOSTAVNO HORMONI?

Druga majka govori kako razgovara s puno roditelja i kaže kako su svi oni jednako zabrinuti.

„Ne znam više koji je uzrok, TikTok, lockdown, videoigrice, hormoni, odgoj, no znam kako su djeca tužna, frustrirana, boli ih želudac, iskompleksirana su kako su obučena, kakve su im frizure, pod velikim su stresom. Uglavnom znam za psihička zlostavljanja. Kad sam ja bila dijete, prolazila bih pored jednog učenika i on bi me svaki put udario nogom. To mi je bilo strašno, ali to je uglavnom bilo to. Danas je sve to puno gore, udaranja nema toliko, ali je psihičko nasilje postalo 'ajme majko'. Uglavnom se sve svodi na vrijeđanja, natječu se tko će koga gore uvrijediti, naći će neku dlaku u jajetu i onda zlostavljati,“ kaže nam majka.

Druga se slaže kako je međuvršnjačkog nasilja po školama uvijek bilo, ali kako bi zlostavljači bili u manjini, no kako joj se sada čini kako su oni u većini. Kako kaže, u razredu postoje oni koji su 'najveće face' i koji svih maltretiraju, a drugi im se priklanjaju, ne jer ih vole nego kako ih ne bi dirali i jer ih se boje. U prijevodu, prije bi bio poneki zlostavljač koji bi, s još dvoje ili troje, zlostavljao neko dijete za koje bi procijenio kako nije dovoljno snažno da mu se suprotstavi, a ostali bi uglavnom šutjeli. Danas veći broj djece aktivno sudjeluje u zlostavljanju jednog, dvoje ili troje djece jer 'svi moraju biti face, popularni, glavni i odlikaši'.

„Vrijeđaju se najviše na račun izgleda, jesi li odličan učenik ili ne, s kim se družiš, s kim se ne družiš, tko je faca, tko nije faca… Bilo je djece za koju znam kako su namjerno srozala ocjene kako ne bi bili odlikaši, samo da ih puste na miru. Onda – što si obukao, je li markirano, jer ne daj Bože da ne bude markirano…,“ govori nam ova majka.

Još jedna majka s kojom smo razgovarali tvrdi kako se obično radi o banalnim uvredama, ali koje su izrečene na odvratne načine. „Bilo je toga uvijek, ali sad se otelo kontroli i bila je to manjina, a sad je većina i nitko po tom pitanju ništa ne radi. Imam osjećaj kako su se sve vrijednosti izgubile. Često se spominju i te nekakve grupe na društvenim mrežama gdje se sve to događa. Poanta je u tome što to ostaje napisano, a i nasilje se događa pred velikim brojem djece koja su u tim grupama i to čitaju, a ona se i sama uključuju u aktivno maltretiranje nekoga,“ govori nam ona.

'RODITELJI NE RADE DOVOLJNO, A ZA ŠKOLE ZNAM SIGURNO'

I onda se postavlja logično pitanje – tko je za to kriv? Jesu li to društvene mreže na kojima različiti 'influenceri' i idoli predstavljaju svoje utijane i isfiltrirane živote, karaktere, tijela, osmijehe? Stječe se dojam kako su svi 'odlikaši' kojima novac pada s neba, koji uživaju u besprijekornosti, ljepoti i bogatstvu, kupajući se u bazenima, jedući najbolju hranu, pijući najbolje koktele, posjećujući najveličanstvenija mjesta, uživajući najbolje od života? Gube li zbog toga djeca realan pogled na život koji je samo nekada težak, surov, okrutan i za sve veliko i vrijedno se itekako treba potruditi? Kakva se očekivanja pred njih postavljaju, kako se dogodila poplava odlikaša u školama, kako su odjednom svi postali natprosječni i jesu li to zaista?

U modrenoj filozofiji odgoja, koliko roditelji postavljaju granice djeci? Koliko su im samo 'najbolji prijatelji', a koliko su i autoriteti? Hoće li poneki povišeni ton ostaviti ozbiljan trag na mentalnom i duševnom stanju djeteta ili je to puko pretjerivanje? Koliko se djecu uči voljeti sebe, ali i drugoga? Empatiji? Požrtvovnosti? Činjenici kako u životu ponekad treba nešto dati, a ne samo grabiti? S pravima se čine jako dobro upoznata, no koje su im odgovornosti? Osjećaju li kako imaju neke odgovornosti? Uči li ih se tome? Koliko su danas djeca 'zaštićena', koliko su sposobna sama rješavati jednostavne probleme, a koliko to, umjesto njih, rade njihovi roditelji? Koliko se znaju nositi s bilo čime?

A koliko onda djelatnici u školama razumiju kako su ne samo obrazovni nego i odgojni djelatnici? Kako reagiraju na nasilje koje se događa u školama? Zavaraju li oči, idu li linijom manjeg otpora? Koje su im uopće opcije, koliko roditelji s njima surađuju, a koliko brane svoje dijete ako je počinitelj nasilja i koliko zauzimaju stav kako je njihovo dijete uvijek u pravu? Gdje su stručne službe, što rade, koliki je kadar, koje su potrebe naspram tog kadra, stižu li uopće raditi svoj posao zbog nedostatka kadrova i na drugim mjestima?

U konačnici, koliko se roditelji, u današnjem suludom tempu života u kojem se jako puno i jako naporno radi, u kojem su mobiteli, tableti i mreže osigurali cjelodnevnu dostupnost, u kojem se očekuje kako se svi karijerni izazovi moraju ispuniti, u kojem se, više nego ikada, krše radna i radnička prava, uz jako loša primanja i visoke troškove života, uopće mogu kvalitetno posvetiti odgoju djece ili primijetiti kako nešto kod njihovog djeteta nije u redu?

„Što se tiče stručnih službi, premalo je stručnih suradnika koji bi mogli raditi i razgovarati s djecom. Roditelji ne rade dovoljno, a za škole znam sigurno. I moje je dijete imalo problem, a kad sam razgovarala s razrednicom, nije baš bila od pomoći. Pa sam sama nazvala majku djeteta koje je maltretiralo moje dijete, ona je super odreagirala i riješili smo problem. Barem u slučaju mog djeteta, no nastavilo se prema nekoj drugoj djeci. Onda, postoje roditelji koji nikako ne dolaze na informacije, netko bi ih treba prisiliti na to, trebalo bi obavijestiti Centar za socijalnu skrb jer je to nebriga. Nekakav stav nastavnika je – mi tu ne možemo ništa. Imaju problematične razrede, a kao da samo čekaju da završe osmi razred i da ih se riješe. A hoće li neko dijete u međuvremenu dobiti dijagnozu? Takve bi, problematične razrede, trebao dodjeljivati iskusnijim profesorima, koji imaju 'utakmica u nogama',“ izjavila je još jedna majka čije dijete pohađa osnovnu školu na dubrovačkom području.

UČITI DJECU RAZMIŠLJATI KAKO JE DRUGIMA

Situacija u svim dubrovačkim školama, ali i hrvatskim, pa i šire, je jako zabrinjavajuća, a svatko snosi svoj dio odgovornosti: roditelji, nastavno osoblje stručne službe, znanstvenici i svi ostali stručnjaci, lokalna zajednica, javne politike i udruge civilnog društva. To bi bio generalni stav Dženite Lazarević, predsjednice udruge Poseban prijatelj i članice radnog tima građanske inicijative 'Pomozimo djeci s invaliditetom'.

„Kao roditelji, puno smo toga pustili djeci i znamo se nekada petljati i u posao stručnih osoba. Stručne osobe ponekad za puno toga znaju kriviti roditelje, a imamo i probleme sukoba roditelja i stručnih osoba. Smatram kako je međuvršnjačko nasilje jedan ogroman problem koji neće tek tako, a ni brzo nestati, pogotovo ne ako svi zajedno ne krenemo u suradnju. Ono što se priprema jest novi protokol Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi koji bi trebao značiti suradnju među svim sustavima, dakle socijale skrbi, obrazovanja, sudstva, zdravstva… Dosadašnja praksa očito nije pokazala neki veliki uspjeh, čemu svjedočimo svakodnevno. Očito bi trebalo mijenjati zastarjele prevencije koje su se dosad provodile u školama i naći bolji način kako pomoći toj djeci. Ne mislim tu samo na žrtve nasilja nego i na djecu koji su izvršitelji nasilja jer, kad se malo 'pročačka', uvijek postoji neki razlog zašto je neko dijete izvršitelj nasilja,“ kaže Lazarević.

Govoreći o konkretnim potezima kojima bi se ovom problemu trebalo stati na kraj ili ga barem ublažiti, Lazarević govori kako još u ranijim fazama, od vrtića ili prvog razreda osnovne škole, treba raditi na empatiji kod djece.

„Tu bih voljela vidjeti 'danski model empatije' i žao mi je što je kao predmet zaustavljen u Ministarstvu, vjerojatno jer je bio ideja bivše ministrice Divjak,“ izjavila je Lazarević. Naime, u danskim školama se jedan sat tjedno posvećuje lekcijama iz empatije gdje se smatra kako je temeljna vrijednost naučiti djecu razmišljati kako je drugima i kako se oni osjećaju.

Tu su naravno i svi izazovi modernog roditeljstva i današnjeg vremena, ali i problemi s brojem kadrova.

„Naša djeca su još kao bebe izložena ekranima što je sigurno jedan od problema. Nadalje, tu su i problemi s komunikacijom, nisu baš snalažljivi među svojim vršnjacima pa, kako dolazi pubertet, oni imaju potrebu biti 'jači' i ići grubo prema 'slabijima' kako bi se dokazali. Međuvršnjačko nasilje u školama je u porastu, većinom tu prednjače curice. Dječaci se češće potuku, no curice su obično verbalno puno jače i znaju biti jako neugodne. Što se tiče rada stručnih službi, nedovoljan je broj djelatnika, pogotovo ako znamo kako imamo sve veći broj djece s teškoćama koja također znaju trpjeti neki vid nasilja,“ izjavila je Lazarević koja napominje kako je od iznimne važnosti prijavljivati nasilje te je pozvala roditelje, nastavnike i sve uključene u odgoj djece na prijavu policiji ili socijalnoj skrbi.

RODITELJI PRIMARNI AUTORITET

Veliku ulogu u cijeloj ovoj priči imaju odgojno-obrazovne ustanove, nastavnici, razrednici, pa i ravnatelji jer ono se često događa u razredima, školama, u grupama gdje se nalaze školske kolege.

“Vršnjačkog nasilja je bilo i prije, ima ga i sada, međutim smatram kako ga danas više prepoznajemo, surađujemo s vanjskim institucijama i o njemu razgovaramo. Izuzetno je bitno razlikovati vršnjačko nasilje od dječjih sukoba i svađa te kad mi odrasli trebamo prepoznati kako njihovi sukobi nadilaze kapacitete djece za samostalno rješavanje problema, koje mogu  dovesti do negativnih posljedica za dijete,” govori Vedrana Elez, ravnateljica Osnovne škole Ivana Gundulića.

Podsjeća kako danas imamo nove oblike vršnjačkog nasilja i najčešći su u virtualnom svijetu, a potom kazala o kakvom se nasilju uglavnom radi.

“Djeca ponekad imaju slabiji uvid u posljedice svojih riječi i postupaka te im je teško staviti se u ulogu druge osobe. Mi odrasli smo tu kako bismo im ukazali na loše posljedice takvog ponašanja. Češće se susrećemo s psihičkim i socijalnim nasiljem koje uključuje verbalno nasilje, vrijeđanje, izoliranje iz grupa, izrugivanje na društvenim mrežama. Ne smijemo zaboraviti kako djeca uče po modelu i obično traže uzore u odraslim osobama pa smo samim ti mi učitelji i roditelji pozvani na veću odgovornost, kao i samo društvo u kojem živimo. Najefikasnije se rješavaju problemi kad djeca vide suradnju roditelja i škole. Roditelji su im primarni autoritet,” podsjeća Elez, a upitana o situaciji o stručnim suradnicima, kaže kako njih nedostaje, s obzirom na potrebe i opseg posla.

Vršnjačkog nasilja je uvijek bilo, a čini se kako će ga uvijek biti. Kao i prometnih nesreća, droge, alkoholizma, obiteljskog nasilja… Ipak, cilj bi trebala biti nulta stopa tolerancije na sve te negativne pojave. Kako se ljudska komunikacija uvelike 'preselila' na mreže, tako se preselilo i verbalno nasilje. Problem je što je na 'mrežama' auditorij puno veći – ako jedan učenik podijeli samo jednu fotografiju svog kolege iz razreda kojeg izruguje, odjednom je publika svaki korisnik društvenih mreža koji tu objavu može vidjeti, spremiti ili dijeliti s drugima, ali i aktivno se uključiti u maltretiranje. Kako nam kažu roditelji, djeca sve češće imaju potrebu biti 'zla' i vrlo okrutna prema svojim kolegama i to izlazi iz okvira nekakve nesmotrene zafrkancije ili izrugivanja, što je češće prije bio slučaj. U svemu tome, važnu ulogu ima cjelokupno društvo, no baza je ipak roditeljski odgoj. Danas odgovornost za ovaj problem akteri uglavnom prebacuju jedni na druge, no svi se oni slažu – djeci generalno nedostaje empatije i na tome bi trebalo raditi, kao i na suradnji svih onih koji su uključeni u odgoj djece. Kako baš na najmlađima svijet ostaje, važno je to ne samo zbog njih samih nego i zbog generacija koje će i oni sami odgajati jednog dana.