Čitatelj Dubrovačkog dnevnika 'Njorgalo' pisao je o temi koja u dubrovačkim medijima zaboravljena i nije nikad detaljno istražena. Naime, riječ je o špilji u Gromači.
Lani krajem ljeta me je put slučajno nanio u Zavalu. Za one koji ne znaju to je samo 13 kilometara iza Slanoga.
Ustvari, trebo sam ić u Posušje i, kako nijesam nikad tamo išo, raspitivo sam se kod nekih poznatih koji često gore putuju i savjetovali su mi da je jedini logičan izbor da pođem preko Neuma pa do Metkovića, preko Vida i Pruda i dalje prema Ljubuškom i Posušju. Kažu mi „to ti je dvije i po ure vožnje“. I, krenem ja tako, kad gužva na Bistrini, već na mostu na Bistrini sam čeko u koloni da prijeđem granicu prema BIH. Pa onda, par stotina metara iza te granice, kilometarska kolona da se prođe semafor u Neumu, pa onda čekanje na granici na Kleku. Evo, nadam se da to više neće trebat skoro kad se most Pelješac pusti u promet. Pa onda gužva na granici u Prudu i, intanto, došo sam u Posušje za više od četiri i po ure.
Kažem sam sebi, e bogami se nećeš vraćat istim putem, da ne bude opet isti patimenat. I, gledajuć karte na gmaps vidim da se mogu izbjeć dvije granice i poć preko Ravnog ili Zavale, kroz unutrašnjost. I, pođem tako i ušparo sam dosta vremena i još usput krasno blagovo u Zavali. Kad sam već došo tamo vidim reklame za špilju na Zavali i odlučim poć u špilju Vjetrenicu. Vanka 50 stupnjeva, a u špilji 11 celzijusa. Em sam se rashladio em sam dobro objedovo, a nešto sam i lijepo i korisno vidio i naučio, čega nisam do tad uopće bio svjestan.
I, onda sam se vozeći nase doma preko Orahovog dola, a sve pod dojmom špilje, sjetio jednoga članka iz lokalne štampe neke davne predratne godine. Bila je čak i duplerica sa tekstom i slikama. U Gromači je bila otkrivena velika špilja. Toliko velika da je u špilji bio, među ostalim, i jedan veliki prostor sa perfektnom akustikom za koju su govorili da bi se tamo mogli održavat koncerti najvećih orkestara. Para mi se da je pisalo da su tu veliku špiljsku dvoranu bili tad nazvali „Dvorana dubrovačkih Trubadura“. U tome članku je bilo čak i govora kako investicija u uređenje te špilje ni ne bi bila velika. Rasvjeta, staze i to je to.
Ko patriot, iako nijesam ni ja ni iko moj iz Gromače i drugih okolnih mjesta, to mi je bilo drago pročitat i veselio sam se kako ćemo imat nešto posebno, ako hoćete i svjetski.
Ali, kako tad tako i sad. To je zaboravljena priča. Niko više o tome ne piše, ta špilja tamo stoji ko što je stala, valjda, par tisuća godina i niko ništa ne radi. A, zar se ne bi nešto tu moglo učinit. Sjećam se isto tako vijesti iz tadašnje predratne štampe da su domaćini u Gromači ugošćavali autobuse Atlasovih gostiju u svojim konobama, kuhali im zelenu menestru i kako je to onda bio hit na turističkom tržištu. Sve puno, tražio se stočić i pjat više.
Kad već imamo ovu cijelu muku s pos-ovim stanovima, kad ih je zainteresiranih više nego što ih možemo ogradit, a za koje se natječu i mnogi iz Gornjih sela, pitam se može li se za ta Gornja sela, učinjet neki razvojni put, uredit i otvorit tu špilju, zaposlit lokalne biljetere i vodiče? To vezat za stare konobe i zelenu menestru, pa nakon lijepe večere goste odvest na koncerat u špilju. Mislim da ni naš gradski orkestar ne bi imo ništa protiv. I njima bi to bio doživljaj, a sigurno i zarada.
Ali, nije me briga za zarade orkestra ili nekog drugog sastava koji bi svirao, niti na zaradu nekih agencija koje bi goste doveli. Mislim prije svega na zaradu lokalnog stanovništva, da ih se veže za rodni kraj, da tamo ostvare zaradu, da tamo podižu svoje familje, da im tamo rastu djeca, da treba vrtić ili škola. Možebit da bi se i neko ko konkurira za pos-ov stan radije vratio doma i živio od turizma, posadio u slobodno vrijeme koju pomadoru ili luk ili bobicu ili slanić. Koje mogućnosti! A, zašto toga nema? To treba pitat nadležne, da ne rečem odgovorne.
E, sad, Bog zna koliko bi projekti za to razvit koštali. Kad se iz mojega nedavnog osvrta vidi da je samo projekt premještanja par pala od struje i „uređenje pješakih prijelaza“ koštalo 175.000 kuna, onda bi razvoj i uređenje ove špilje košto Bog zna koliko.
A, šteta, Bog nam je dao, a mi to ne znamo iskoristit. Gradimo mi i dalje pos-ove stanove, aglomeracije i sve stisnimo u Grad, a neka nam sela propadaju. I, neka ljudi koji dobiju te stanove budu kreditni robovi umjesto da budu svoji na svome. I, svakako, svađajmo se o kučkima i Žarkovici. To je, kako se moderno kaže, „in“ i to će nam kruha dati.
