- Nikada neću zaboraviti naše odrastanje uz zvuke gitare. Volio je život i ljude, a bogami voljeli su i dobri ljudi njega. - rekao je Ibrica Jusić.

- Vjerujem da je otišao na bolje mjesto, odakle će me pratiti i čuvati što je, kao moj stariji brat, uvijek i činio - govori Ibrica Jusić, koji kaže da Đelinim odlaskom nije izgubio samo brata, nego i svog dobrog prijatelja, ali i glazbenog uzora. - kazao je Ibrica.

- Prekretnica u mom glazbenom radu bio je moj prvi simfonijski album “Ibrica” iz 1981. godine, napravljen u bogatim mediteranskim aranžmanima mog starijeg brata, maestra Đele Jusića, koji mi je napisao antologijske pjesme poput: “Šalom Sara”, “U svakom slučaju te volim”, “Na Stradunu”... - prisjeća se kantautor.

Također, za Jutarnji list Đela se prisjetila i Tereza Kesovija.

-  Malo je reći da se užasno osjećam. Nema riječi koje bi mogle opisati sve ono što mi sada prolazi kroz glavu, sve ono što mi sada tišti srce. Osjećam se kao da drugi put odlazi moj brat. Boli me, trga me u grudima. Osjećam strašan pritisak, kao da je sva težina ovog svijeta nalegla na mene - kroz suze govori Tereza Kesovija o smrti svog prijatelja Đele Jusića.

- Ne samo prijatelja! Malo je nazvati ga prijateljem. Bio je moj uzor, moj brat. Pa on, Ibrica i ja zajedno smo rasli. Zajedno smo se smijali i plakali, zajedno smo glazbeno stasali. Đelo mi je dao svoje najljepše pjesme, a ja sam uvijek bila ponosna kada bi on govorio kako sam ja jedina pjevačica koja pjesmu interpretira tako da je svima jasno da razumijem što pjevam.

Znao je on biti i kritičan, a definitivno je bio moj najiskreniji prijatelj. Ponosna sam što smo u dokumentarnom filmu posvećenom mojoj karijeri skupa snimljeni na Gundulićevoj poljani, gdje smo se i inače često znali sastajati - ističe Tereza, kojoj je Đelo Jusić poklonio svoje najljepše pjesme.

- Glazbeno je bio iznimno talentiran, ali i avangardan. Pa aranžman za pjesmu “Što je ostalo od ljubavi” svjetsko je remek-djelo.

Đelo mi je darovao najljepši opus svojih pjesama i ja se sada ne mogu odlučiti koja mi je najdraža. Sve su posebne, svaka na svoj način. Možda mi je u tom, posebnom smislu, naročito draga pjesma “Kad zazvone dubrovačka zvona”, koja je postala himna ratnog Dubrovnika.

Ali, ne znam, teško mi je reći koja mi je od toliko pjesama što mi ih je napisao najdraža - govori Tereza koja je uz svog Đelu bila i u njegovim teškim danima.

- Redovito sam ga posjećivala u bolnici. Nosila sam mu hranu za koju sam znala da je voli jesti. Kuhala sam mu špinat, domaću juhicu... Znala sam ga hraniti na žlicu - plačući govori Tereza.

Ostatak napisa pročitajte OVDJE.