Samanta Radić (43), zaposlena

Bila sam u gradu do zadnjega dana. Tog prvog listopada '91. sam popila sedam lijekova za smirenje koje nikad prije nisam pila. Spavala u skloništu strah je bio sveprisutan. 

Seno Bajramović (54), zaposlen

Otišao sam u starkama u hotel Plat, obukao uniformu i uzeo pušku. Sjećam se da sam bio u kratkim čarapama i čizme su mi odmah prvi dan napravile žulj. Morali smo se penjati na ono najviše brdo poviše Župe, pluća su mi se užarila bila. 

Krešo Zečević (74), zaposlen

Bilo je strašno. Morali smo u sklonište, nije nam bilo baš svejedno, nije bilo dobro. Živim u Župi, bili smo do 17. listopada tamo, a onda smo prešli u Grad u hotel President gdje smo bili negdje do Nove godine. 

Rahid Behrami (69), umirovljenik

Sjećam se početka rata, sjećam se kako su granate padale. Bio sam tada u Lapadu, nije lijepo kad se ratuje, ali i to je prošlo. 

Miro Zekić (59), zaposlen

Probudio sam se i čuo bombardiranje u Župi, nisam znao što se događa. Onda je počelo gorjeti, počeo je napad s Ivanice na Župu. Tada sam bio u rezervnom sastavu policije.

Braco Begović (59), zaposlen

Svi smo se probudili kad su počele padati prve granate po padinama Žarkovice. Dogodilo se što se dogodilo i odjednom se promijenilo sve. 

Sebaha Džanković (57), zaposlena

Bila sam u Solitudu s dvoje male djece. Osjećala sam se užasno, djeca su vrištala, tražili smo sklonište. Bili smo dva mjeseca u skloništu u Pomorskoj školi odakle smo izbjegli na Krk, a s Krka smo morali poći dalje. Strahote su bile velike. 

Karmelo Mimica (55), umirovljenik

Bilo je grozno, ne ponovilo se. Granata mi je pala na kuću u Mikulićima. U selu je od 20 kuća njih devet izgorjelo.