Nije nimalo lako Svetom Petru svaki dan iznova prolaziti kajganu – tisuće duša koje su napustile tijela dole na Zemlji non-stop pristižu, a on im mora uručiti jednosmjernu kartu - Raj ili Pakao. Velika je odgovornost na Svetom Petru, jer ako što krivo procijeni, zajebao je dušu za vjeke vjekova amen – ili će se u raju naslađivati, a nije to zaslužila, ili će u slučaju njegove pogrešne odluke, neka dobra duša vječno biti u Hitlerovom društvu, a ipak možda nije bila toliko loša da zauvijek mora slušati Führerovu pilanu. Shvaćate koliki je to teret na plećima - ako Sveti Petar nešto fali u toj svakodnevnoj kajgani, njegova greška će koštati dušu kao Svetog Petra kajgana. Problem s ljudskim dušama je taj, zna to Sveti Petar najbolje, što je većina siva – niti su crne, niti su bijele. Kada bi ovaj svetac morao napisati definiciju prosječnog ljudova, on bi to otprilike ovako sastavio – čovjek će bližnjemu svome dati posljednju kap krvi dok mu istovremeno pokušava zabiti nož u leđa. Kako onda da Sveti Petar donese dobru odluku? Gdje da pošalje dušu?

Danas, srećom, nije težak dan na poslu. Dole sa Zemlje, praćen taktovima gitare, stigao je Boris Kosović. Rijetko se Sveti Petar susreće s ovakvim dušama kao što je bila ona koja je stanovala kod pjevača Gruhaka – veselim, nasmijanim, brutalno neiskvarenim... Boris, u biti, nikad nije odrastao. Uvijek je ostao nepokvareno, razigrano dijete koje je uživalo u malim stvarima radeći ih iz čiste ljubavi. Za njega je život ukratko bio, kao što bi Postolar Tripper rekao, „palma u pitaru, dva-tri akorda uz drvenu gitaru“. Nikad taj nije upoznao ljubomoru i zavist, nešto što je čovjeku toliko svojstveno. Boris Kosović jedan je od najboljih pjevača koje sam čuo u životu, a u Makarskoj ljudi ne znaju za njega. Međutim, dok bi jedni bili jako ljuti što ih je zadesila takva kleta sudbina – njemu uopće nije smetao taj nevjerojatni paradoks - uspjeh ionako nema mrtve veze s kvalitetom, nego isključivo s PR-om i marketingom koji su bili zadnja rupa na svirali Gruhacima, ona rupa iz koje nikad ne izlaze vrhunske note.

Gledao je Sveti Petar znatiželjno tu nasmijanu dušu bez imalo zloće, pa se priupitao je li ona uopće bila na Zemlji? Naime, osim onog sumornog planeta na kojem ljudi žive, postoje i bolji svjetovi - katkad duše iz tih krajeva znaju zalutati u njegovu domenu, pa tu i tamo, u toj silnoj kajgani, baš poput Prljavog Harryja, ni sam ne zna je li potrošio pet ili šest jednosmjernih karata za Raj i Pakao. Ali što se tiče Borisa, nije bilo greške – znao je da stiže s planeta Zemlje, one u Svemiru dobro poznate Doline suza, mjesta gdje su vesele stvari rijetke kao vrhunski coveri Pink Floyda.

-Ideš u raj, zaslužio si dobri čovječe – rekao mu je Sveti Petar bez puno razmišljanja. U svih dvije tisuće godina otkako radi ovaj posao, ovakvi trenutci u kojima nema nikakvih dvojbi kud će s dušom su prava rijetkost, baš kao i sjajni coveri The Whoa – Bio si odličan čovjek, čak bolji od mene.

Nije se veliki svetac uopće zezao s tom konstatacijom. On je onomad triput zatajio Isusa Krista, a Borisu nikad ništa ni približno nije palo na pamet – grijeh u razini Petrovog bio bi otprilike kao da je na koncertima triput zatajio izvođenje Led Zeppelina.

Ušao je tako Boris u Raj i prvo što je vidio bila su trojica dugokosih i jedan brkati kako igraju skopuna. Jim Morrison i Freddie Mercury protiv Richarda Wrighta i Syda Barreta. Lizard King taman je trebao napraviti skopu kad li je Freddie razrogačio i oči i usta kao da se sprema zapjevati Somebody to Love.

-Jime – izustio je Freddie – pitao si me tko ima približne vokalne sposobnosti kao ja? Evo ti odgovora.

-Tko je on? – začuđeno je pitao Kralj guštera gledajući Borisa – Pa za njega nisu čuli ni u Makarskoj, a kamoli u Los Angelesu, Kaliforniji.

Freddie ništa nije rekao, samo je mignuo Richardu, a ovaj je brže bolje našao High Hopes na You Tubeu. Prvi taktovi covera Pink Floyda u izvedbi Gruhaka prosuli su se Srđem, a Boris je započeo: Beyond the horizon of the place we lived when we were young… Jim se čudom nije mogao načuditi kako ovaj glas i ovaj bend nisu poharali svjetske top ljestvice, pa riječ je o umjetnicima u najčišćem značenju te riječi. Syd Barrett se tome uopće nije čudio – on najbolje zna kako je to kad genijalac ostane neshvaćen. Richard je prekinuo njihova razmišljanja.

-Znate, milijun puta smo svirali ovu pjesmu na koncertima i nikad je nismo uspjeli ovako odsvirati – rekao je pomalo posramljeno klavijaturist Pink Floyda – Mnoge veličine, poput Nightwisha koji na YouTubeu imaju milijune pregleda ove pjesme, ni blizu ovako dobro nisu skinuli High Hopes. Ako meni ne vjerujete kao čovjeku koji je stvarao ovu pjesmu, imate komentare ispod spota, pa pročitajte što ljudi iz svih krajeva svijeta misle o Gruhaku.

Borisu je bilo pomalo neugodno. Takav je on, nikad se nije gurao u prvi plan. Za njega je oduvijek i zauvijek postojalo samo jedno pravilo – da to što radiš, radiš s ljubavlju - a potpuno je nebitno i sporedno hoće li u Baškoj Vodi za to znati.  Pa čak i ako poruka umjetnika ne stigne do Makarske rivijere, na kraju će doći do raje u Raju. Veselo je bilo gore - a zašto vam to uopće govorim ni sam ne znam - jer u Raju ni ne može biti drugačije. Zapjevali su skupa i Boris i Jim i Freddie, a čak im se pridružio i poslovično melankolični Syd.

The grass was greener
The light was brighter
When friends surrounded
The nights of wonder

Za to isto vrijeme na ovoj našoj planeti, u ovoj tužnoj Dolini suza, tekli su potoci u skladu s njenim neslavnim nadimkom. Iako je Boris na boljem mjestu, daleko od svih nepravdi ovoga svijeta – na kojem milijarde ljudi plešu na Despacito, dok u isto vrijeme ne znaju za Gruhak - Grad je neutješno plakao. Tisuće Dubrovčana cijeli je dan provelo na YouTubeu. Gledali su majstore kako za doručak jedu Pink Floyd, i sve su se nekako ponosno i uspravno držali do refrena:

The grass was greener
The light was brighter
When friends surrounded
The nights of wonder

A onda bi se raspali – suze na njihovim licima pretvorile bi se u vodopad – dobro su znali, itekako su dobro znali da je trava bila zelenija i da su svjetla bila blistavija dok je s nama bio veseli i nasmijani dječak Boris Kosović.

Maro Marušić