Što me sve neće tokat'? Kad sam se upušto' u ovo pisanje računo sam da ću samo grintat', njorgat', prigovarat'. A, onda, s vremenom, neke se emocije jave, pa čovjek poželi javiti se i sa ponekim drukčijim člankom, prilogom.

Tako sam danas evo, sa tugom, ali i s velikim poštovanjem, sjeo za makinju napisat ovih par crtica da ostane u spomen jednome životu tako vrijednom pažnje. Englezi imaju tu čarobnu riječ remarkable, koju ne koriste baš često i baš za svakoga, za koju u hrvatskom jeziku ne mogu baš pronaći odgovarajući prijevod. A, baš bi ta riječ tako dobro oslikala taj život o kojemu želim napisat' par riječi.

Ranije danas sam čuo da nas je zauvijek napustila gospođa Dube Baković. Daleko od toga da o njoj i njenom životu znam dovoljno da bi mogo pisat' njen detaljan i bogati životopis koji je ostavila iza sebe. A, pitam se ko bi i bio kapač taj životopis i napisat kad se uzme u obzir da je njena profesionalna karijera počela prije više od 60 godina i trajala je sve do današnje smrti.

Gospođa Dube je bila arhitektica, urbanistica, i za one koji ne znaju puno o toj struci, to se čini ko jedan krasan uredski poso. Onaj ko nije pozno gospođu Dubu zamišljo bi je dakle ukratko, da je svoj radni vijek provela u nekom ostakljenom studiju, crtala neke nove i buduće zgrade, pa stabla oko njih, pa ceste okolo, i aute koji prolaze oko tih zgrada. Idila!

No, njen život i temperament bio je sve samo ne ta idila. Premda se je i u tom dijelu svojeg posla itekako pokazala i dokazala, njen temperament „vukao“ je na izvor njene profesije – tamo gdje zgrade nastaju – na gradilište. I, tamo sam je imao priliku i sreću upoznat' u jednom periodu svojega života. Sasvim slučajno i na moju sreću. Pa sam tamo nešto od nje i naučio. I vidio da i u nas ima ljudi u koje se treba ugledat' i čiji bi životopis mladima trebalo prikazivati da ga bar neki slijede, pa da svima bude bolje.

Što jednu pravu dubrovačku gospođu, od formata, vazda dotjeranu ko da ide na kantanu misu, može motivirat da ide na jedno šporko gradilište, puno prašine, cimenta, galame radnika, đe se miješa beton i kamioni odlaze i dolaze svaki minut tamo/amo? I to da tamo nestrpljivo ide, da ne može dočekat' da tamo dođe i vidi što je novo nastalo od njezine zadnje vizite od prije dan-dva? Sa druge strane, a svjedok sam, što je te radnike motiviralo da su za njezin posjet gradilište uređivali, meli i pripremali ko da dolazi predsjednica Svemira u obilazak? Teško je taj međuodnos, tu psihologiju koju je nametala uopće objasnit'.

Da se razumijemo, njeno ogromno znanje i iskustvo, način kako je svoje ideje i razloge objašnjavala, razumljive čak i malom djetetu, nije ostavljalo ni trunke sumnje ko je u pravu u slučaju spora, ona ili oni, bilo je tu kadikad i oštrih riječi, no suverenost njenog vladanja poslom je bilo nešto potpuno opipljivo.

Bilo mi je fascinantno gledati koliko joj znači poštovanje prema samoj zgradi, prema sitnicama, prema starini, pa onda ti njeni beskrajno precizni, rukom i na koljenima crtani, izvedbeni nacrti koje je svakodnevno radila kako bi se doseglo savršenstvo u izvedbi.

Ali, ista ta psihologija i poznavanje struke su bili vidljivi i na njenim sastancima na najvišem nivou đe je bila najblistaviji reprezent i svoje struke i naše dubrovačke pameti i finece. Kad je trebalo i odlučnosti. Nije dala ni na sebe ni na struku.

Bila je osoba kojoj se veseliš što je sretneš na ulici i kad nemaš nikakvoga zajedničkoga posla. Osoba, žena, koja je među prvima odlučila da nema „muškog“ svijeta i poslova i da je ona kapača sve to odradit isto, pa i bolje, nego brojni njeni muški kolege.

A, za cijelo to vrijeme, jedno divno druželjubivo čeljade, tako otvoreno pjesmi i svim onim „našim“ događanjima po Gradu.

Ali, bila je i mati. I none. Puno više nego što bi se to površnim poznanicima činilo.

No, treba li se takvoj duši i čuditi kad znamo da je rasla i razvijala se od oca pokojnoga Mata koji je svoj cijeli život posvetio ovome Gradu i Ljetnim igrama i koji je isto tako bio „meštar“ za odnose među ljudima. Pa je tako on bio jedini koji je bio, na svoj jedinstveni način, u stanju primirit nas mulariju, kad bi malo zađerali, na generalki otvaranja Igara. I, svi bi ga mi slušali, ko da je jedan od nas.

I tako, sjećajući se na sve te lijepe dane i sva ta dostignuća, fala Vam gospođa Dube. Bilo je bogatstvo poznat Vas, radit ponešto s Vama pa i naučit nešto lijepo. Falit ćete svima koji su Vas znali, a mlađi će moć učit iz brojnih tragova što ste ih za sobom ostavili.