Viktor Đerek: Prošla je godina boli, bilo je pokušaja zamagljivanja, a o smrti brata i sestre saznao sam iz medija
Viktor Đerek, brat Katarine i Stjepana koji su stradali u prometnoj nesreći kod Ratca prošle godine na današnji dan, osvrnuo se na ovaj nemili događaj.
"Danas je godina dana otkako su naši životi zauvijek promijenjeni. Godina otkako su nas prerano napustili Katarina i Stjepan, a mi, koji ih volimo, živimo s prazninom koju ništa ne može ispuniti.
Prošla je godina tuge, ali i godina borbe.
Godina u kojoj smo svjedočili ne samo pokušajima da se umanji njihova vrijednost, nego i pokušajima da se promijeni istina. Godina u kojoj su oni koji bi trebali štititi pravdu često šutjeli, dok su se drugi trudili ispisati novu priču – onu u kojoj žrtve postaju krivci, a odgovornost nestaje u sjenama opravdanja.
Godina u kojoj je istina bila jednostavna, ali su je mnogi pokušavali zamagliti. Godina u kojoj sam, zajedno s onima koji nose Katu i Stipu u srcu, stajao tiho i čvrsto, vjerujući u ono što nije trebalo objašnjavati: da su njihovi životi vrijedili više od svake izgovorene laži.
Sjećam se dana kad sam prvi put saznao tko je usmrtio moju sestru i brata – ne od institucija, ne od nadležnih, nego iz novinskog članka. Sjećam se srpnja i šoka odluke da će se odgovorna osoba braniti sa slobode. Sjećam se prosvjeda koje smo pokrenuli – mirnih, dostojanstvenih – i javnog poziva da ne bude govora mržnje.
Sjećam se i niza pokušaja zamagljivanja, posebno na drugom ročištu održanom 10. rujna. Doveden je novi svjedok, i umjesto da donese jasnoću, unio je još veću zbrku. Njegov iskaz i iskaz optužene razilazili su se u ključnim trenucima, ali jedno im je bilo zajedničko: nastojanje da se odgovornost prebaci na one kojih više nema da ispričaju svoju stranu priče.
Sjećam se i sjednice vijeća održane 26. ožujka ove godine, kada je odvjetnik obrane izjavio da ga je sram što je dio županije koja je, kako je rekao, "podlegla mom pritisku". Izjavljivao je, indirektno, da suđenje nije bilo pravedno.
Kao da sam ja imao moć ucjenjivati sustav.
Nevjerojatno koliko daleko neki idu da zamagle ono što je jasno. A ja sam od početka tražio samo jedno: da odgovornost ostane tamo gdje pripada.
Na toj istoj sjednici, govoreći po prvi put na hrvatskom jeziku, optužena je, govoreći o svojoj tuzi i vlastitoj boli, pokušavala stvoriti dojam zajedničkog gubitka. Govoreći kako nije tragedija pogodila samo Katu i Stipu, nego i nju. Da i ona ima brata i sestru. Da je i ona mogla umrijeti. Da nije osoba bez duše jer – eto – rekla je da je kriva.
Iako je na prvom ročištu jasno izjavila: "Osjećam se krivom, ali ne na način kako je to navedeno i kako me tereti optužnica."
Kao da su je, na početku sudskog procesa, greškom teretili za pljačku banke?
To nije isto. I nikada neće biti isto.
Prošla je godina boli, ali i godina vjere. Vjere da pravda, koliko god bila spora, ne gubi na vrijednosti. Vjere da smrt nije kraj, nego prijelaz na mjesto gdje boli više nema.
U ovoj godini odgovorio sam na tisuće poruka. Upoznao sam ljude čija srca nose iste ožiljke. I naučio da istina ne treba viku – ona živi u tišini onih koji je ne puštaju.
Danas, na ovu tužnu godišnjicu, ne pišem iz gorčine. Pišem iz ljubavi. Iz zahvalnosti što sam imao sestru kakva je bila Katarina i brata kakav je bio Stjepan.
Pišem jer njihova ljubav, dobrota i svjetlost ne smiju biti zaboravljeni. Ne pod težinom laži. Ne pod šutnjom. Ne pod iskrivljenim pričama.
Kate i Stipe više nisu ovdje. Ali ljubav kojom su nas dotaknuli ne poznaje kraj. I zato ono što je bilo čisto — nikada neće biti prepušteno zaboravu", poručio je Viktor Đerek.
