Republika Hrvatska albanskom državljaninu S.M. (49) mora isplatiti odštetu od 2.070,48 eura, a albanskoj državljanki A.S. (42) iznos od 2,820,48 eura zbog štete koja im je nanesena 'neosnovanim lišavanjem slobode' te 'povredom prava osobnosti'. Sa zateznim kamatama, konačni iznos će biti još i veći.

Naime, priča o ovim kolateralnim žrtvama neopravdanog uhićenja, zbog toga što su se vozili u automobilu u kojem je vozač, bez njihovog znanja, prenosio čak 39,5 kilograma marihuane, pomalo nalikuje na filmski scenarij ili kriminalistički roman. Nakon 39 dana boravka u istražnom zatvoru, Albanci su tužili Republiku Hrvatsku zbog povrede ugleda i časti te činjenice da je konzervativna sredina u kojoj žive doznala za uhićenje i  - njihovu izvanbračnu vezu.

IMA NEKA TAJNA VEZA

S.M. i A.S. uhićeni su 27. listopada 2019. godine pri pokušaju prelaska hrvatske državne granice na Karasovićima kao putnici koji su išli na odmor u Italiju. Putovali su u osobnom vozilu vozača koji je, bez njihova znanja, prenosio marihuanu. Kasnije je, tijekom sudskog postupka, ta osoba priznala da S.M. i A.S. nemaju nikakve veze s drogom te su oni pušteni na slobodu, ali su tužili Republiku Hrvatsku zbog naknade pretrpljene štete. 

Naime, državljani Albanije su tvrdili kako su pretrpjeli štetu zbog teških uvjeta u istražnom zatvoru, neugodnosti oko vršenja pretrage vozila, odvojenosti od obitelji i prijatelja kao i zbog neizvjesnosti i brige tijekom trajanja kaznenog postupka. Ustvrdili su kako su bili u izvanbračnoj ljubavnoj vezi za koju je, zbog uhićenja o kojem su izvještavali albanski mediji, saznala njihova konzervativna sredina. Kako su tvrdili, to je izazvalo osudu i porugu njihovog društva, poremećaje u odnosima njihovih obitelji, kao i narušavanje zdravlja. S.M. je tvrdio kako je oštećen jer tijekom boravka u zatvoru nije mogao privređivati. Naveo je kako su se rodbina i prijatelji distancirali od njega te kako mu je nakon događaja propalo zaposlenje u općini u kojoj je trebao početi raditi.

'SAD NEMAM NIKAKVE IZGLEDE ZA BRAK'

Istodobno je A.S. ustvrdila kako je, zbog izostanka s posla, izgubila posao konobarice i kako se našla u teškoj situaciji jer je kao žena ostala nezaposlena. I sve to u društvenoj sredini koja tradicionalno ima izrazito negativan i optužujući stav prema izvanbračnim vezama, posebno u odnosu na žene. Uz to je navela kako je izbačena iz kuće, kako je se obitelj odrekla i nije joj bilo dozvoljeno doći na očev sprovod te kako zbog svega nema nikakve izglede za zaruke i brak. Oboje su u tužbi naveli strah i neizvjesnost zbog toga jer su im govorili da im prijeti deset godina zatvora.

Također, tijekom saslušanja su tvrdili kako su uvjeti u zatvoru neljudski, ćelije prenatrpane s po pet ljudi za koje nema dovoljno mjesta, a da su higijena i čistoća ispod svakog standarda. Tvrdili su kako su zbog jezične barijere bili odvojeni od ostalih zatvorenika, da je hrana neprilagođena običajima njihove islamske vjeroispovijesti te trpe mentalne posljedice, depresiju i anksioznost. 

U svom odgovoru na njihovu tužbu, Država je navela kako nije odgovorna za posljedice koje su pretrpjeli zbog svoje tajne veze. Zanimljivo je i to što je, prije nego što je došlo do tužbe, Država pristala isplatiti im nešto manje od 1500 eura, svakome, no oni su to odbili te u tužbi tražili višestruko veću naknadu – on 6,6 tisuća eura, a ona gotovo 10 tisuća!

USTANOVA, A NE HOTEL

Sud je, naposljetku, utvrdio kako je sporno, zapravo, samo to postoji li uzročno-posljedična veza između boravka u istražnom zatvoru i nastale štete, kao i visina odštete. Pri tome, dubrovački se Općinski sud vodio pravnim tumačenjem Vrhovnog suda RH prema kojem naknada za neutemeljeno uhićenje i pritvaranje predstavlja naknadu i za ostalu nematerijalnu štetu, što obuhvaća i pretrpljeni strah te duševne boli zbog povrede ugleda i časti.

Na kraju, sud je zaključio kako je 400 kuna, odnosno 53,09 eura po danu pravična naknada tužiteljima. Ocjenjujući argumente zatvorskih uvjeta te posljedica po zdravlje kao i povrede časti i ugleda, sud je naglasio da je riječ o tužbi za nematerijalnu štetu, a ne za nečovječno postupanje u zatvoru, a neopravdani boravak svakako zaslužuje kompenzaciju. Osnovni stav jest kako je zatvor korektivna ustanova, a ne hotel. Sud je ustvrdio da smještaj ima nedostatke, ali uvjeti nisu neljudski.

Sud im je tek djelomično dao za pravo glede tužbi za povredu časti i ugleda te je zaključio da medijsku popraćenost uhićenja ne mogu pripisati uhićenju (što na granici nije rijetkost) nego potrazi koju su njihove obitelji pokrenule skoro po cijeloj Europi te je javnosti obznanjen i njihov međusobni odnos. Drugim riječima, sami su najviše krivi za odnos poštovanja obitelji i prijatelja prema njima, jer i sami najbolje poznaju običajno pravo svoje životne sredine. Sud je zaključio kako su svojom vezom sami preuzeli rizik posljedica i stigmatizacije.