Dubrovkinji su samo 23 godine i iza sebe je ostavila čak pet operacija, od toga četiri na desnom laktu, od čega tri 2018. godine, pišu Sportske novosti.

Ako je Del Potru, s 32 godine, kakva-takva utjeha to što je vlasnik titule s US Opena 2009. godine i ima u kolekciji dvije olimpijske medalje, onda za Anu Konjuh takva usporedba ne vrijedi. Ana je, naime, zaustavljena u naletu kad je s 19 godina ušla u Top 20 i kad je tek trebala početi naplaćivati plodove silnog talenta. Ona je tada, zapravo, tek omirisala što znači uspjeh, jer je prvu i jedinu titulu osvojila sa 17 godina u Nottinghamu 2015. godine i bila najmlađa pobjednica na WTA Touru unatrag desetak godina.

Godinu dana kasnije bila je u četvrtfinalu US Opena (pobjeda nad Agnieszkom Radwanskom), pa u finalu Aucklanda na startu 2017. i onda u osmini finala Wimbledona iste godine kad je i dospjela u Top 20. Sve nakon toga bila je muka živa, muka nad mukama, patnja i suze... Što god vam padne na pamet.

Goranov naklon

Upravo zbog toga, svaki njen osmijeh nakon tri pobjede u Miamiju (Katerina Siniakova, Madison Keys, Iga Swiatek) vrijedan je milijun dolara, jer Ana je postala daleko najbolja priča na Floridi, daleko prije završetka turnira u obje konkurencije. Zaboravljena od svih itekako je podsjetila teniski svijet kakvu su joj budućnost proricali nakon što je kao juniorka, sa samo 15 godina, osvojila Australian Open i US Open. Ima tome osam godina. Goran Ivanišević, autoritet nad autoritetima u našem tenisu, odavno je rekao:

 Ana je Top 10, takve snažne udarce nema niti jedna tenisačica.

Pobjeda nad aktualnom osvajačicom Roland Garrosa Igom Swiatek opet je odškrinuo vrata u Anin svijet, 40 winnera je pogodila u tri seta, ali 40 pametnih winnera, winnera s glavom. Iako praktički četiri godine nije igrala normalan tenis, Ana je vrijeme između tri operacije i rehabilitacije s trenerom Antonijem Veićem iskoristila na najbolji mogući način. Njena igra, a to je zapanjujuće, izgleda bolje nego kad je stizala u Top 20.

- Sve te muke su sada iza mene - kazala je za Sportske novosti nakon pobjede nad Poljakinjom.

- Ali trebalo je preživjeti sve te trenutke kad ti je dosta svega i kad pitaš samu sebe trebam li se vratiti i je li to vrijedno toga. U tim trenucima podsjećala sam se zašto sam uopće počela igrati tenis i zašto ga toliko volim. Zapamtila sam osjećaj kad sam pobjeđivala, imala velike rezultate i što mi je to tada značilo. Zbog svega toga sam odlučila da neću stati prije nego što napravim sve što je u mojoj moći, dok ne iskoristim svaku mogućnost koja mi može pomoći. I evo nas tu gdje jesmo.

Čvršća neko ikad

Eto je u osmini finala, igrat će s Anastazijom Sevastovom. Renking je s tri pobjede već popravila za 97 mjesta (241), nova bi joj donijela ulaz u Top 200 (190)... Ali brojke su nevažne, bitan je Anin osjećaj. Kao i naš, ovo je nova Ana, makar je nije bilo četiri godine. Poslužila se izlizanom frazom “što te ne ubije, to te ojača”. Ipak, u njenom slučaju, definitivno joj pristaje.
- Sada više cijenim sve stvari. U jednom trenutku samo udaraš lopticu, u drugom ti govore da postoji mogućnost kako to više nikada nećeš moći. Nakon toga se moraš zamisliti, staviti stvari u perspektivu. Da se tako izrazim.

A ne može se točnije izraziti. Sama, jasno je, ne bi mogla, ali iza nje je u svakom trenutku u ove četiri mučne godine bila cijela obitelj. A obitelj Konjuh nije mala i svašta je prošla, napatila se i bez Anine priče. To su te perspektive, koje je Ana sagledala i samim time joj je bilo lakše prolaziti kroz izuzetno teško razdoblje. Mnogi bi odustali, ona je ostala čvrsta. Čvršća nego ikada prije.

Kad je 2013. godine postala juniorska pobjednica Australian Opena, prije toga imala je dogovor s obitelji. Željela je dopuštenje za tetovažu, ako osvoji. Osvojila je i tetovirala jednu riječ. Vjera. Ta vjera, ta riječ na njenoj ruci dovela ju je do toga da je već sada najbolja priča u Miamiju. Nije isključeno da će biti najbolja teniska priča 2021. godine, jer ovako kako je krenula ništa ne isključujemo.