"Proljeće je, svibanj davne 1996 godine. Jedno dijete sa svojim Solinom igra završnicu državnog kadetskog prvenstva u Puli. Ujutro utakmice, a popodne gledanje treninga; treninga Hrvatske rukometne reprezentacije. Ponosno gledam veličine, Čavara, Perkovca, Smajlagića, Matoševića, tada mlade Jovića i Golužu; ali jedan je poseban ZLATKO SARAČEVIĆ!!!
Kao dijete sanjaš, stvaraš idole i maštaš, treniraš, nadaš se....

Iste godine brat i ja u Sevidu jednom prelijepom turističkom mjestu nadomak Šibeniku. Nema struje, agregat tutnji u gluhe jutarnje sate, a brat i ja gledamo rukomet s Olimpijskih igara u Atlanti.

Hrvatska je uzela zlato!!!

Zlato s mojim idolom u ekipi, pala je Švedska u finalu!

Život piše čudne priče, pomiješa karte i nekad ih podjeli kako nisi planirao, tako je mene u jesen 2008. godine doveo u najljepši grad na svijetu, u DUBROVNIK. Prvo po dolasku nađem dvoranu i priključim se treninzima u RKHM DUBROVNIK.

Kratko je trajalo to igračko poglavlje, prebacio sam se u trenerske vode, "životario" je klub u 3 ligi, potpuno amaterski s Hvarom, Opuzenom, Korčulom.....

U ožujku 2016. godine grom iz vedra neba, Zlatko Saračević postaje trener RKHM DUBROVNIK!!! Isti onaj Saračević koji mi je cijeli život bio uzor, isti taj Saračević dolazi da od njega učim....

Bio sam ponosan!

Zasukao je "Zlaja" rukave i od Bevande (kojeg je posebno volio), Radića, Lončarice.... i drugih momaka napravio RUKOMETAŠE! Skupljao ih je po ulici, tjerao u dvoranu i gradio ozbiljan klub!

Izborio je RKHM DUBROVNIK te godine plasman u viši rang (1. HRL JUG), a već sljedeću sezonu bio prvi na polusezoni iako su im svi "dušobrižnici" prognozirali ispadanje.
Završio je Dubrovnik treći te sezone, ali je zaslužio respekt i poštivanje protivnika. Od skupine "rukometnih romantika" postala je ekipa rukometaša koja ima "glavu i rep"! Ja sam ponosan, sa Saraćem sam postao prijatelj, učim od njega rukomet, družimo se svakodnevno..... NEOPISIVO!

U jesen 2017. nakon pobjede u Biogradu sjedamo u kombi i Sarać kaže: "zove me PPD ZAGREB"!!!
Bio je ponosan i tužan! Znao je da je to nagrada za njegov rad, ali je znao da iz Dubrovnika odlazi nedovršena posla. Bog zna da mu je tu bilo najljepše i Bog zna da iako je Ivandija uveo klub u Premijer ligu, da je taj uspjeh Saračevićevih ruku djelo!

U Zagrebu se nije dugo zadržao, pošao je u ženski rukomet, preuzeo Podravku i prvu sezonu je uveo u ligu prvaka kad to nitko nije očekivao.

Čuli smo se svakodnevno, poznanstvo je preraslo u neraskidivo prijateljstvo, komentirali smo utakmice, savjetovao me, unapređivao...

13. veljače (pred par dana) igrali smo u Rijeci protiv Zameta, a Podravka u Podgorici protiv Budućnosti. Sarać nas je sačekao u Neumu na benzinskoj da pozdravi svoje dečke na koje je bio ponosan. To govori o kakvom se čovjeku radi. Bio je istinska rukometna i ljudska veličina, a opet toliko jednostavan i jednak prema svima.

Zadnji put smo se čuli u večer prije oko 23 sata, čekao ga je derbi sa Lokomotivom...

Posljednju rukometnu utakmicu je dobio, ali nažalost životnu izgubio.
Ja sam izgubio idola, prijatelja, BRATA!

Mnogi će kazati otišao je na bolje mjesto, ali to je velika laž! Nigdje mu nije bilo ljepše nego uz njegovu Korneliju i uz "parket " kojeg je toliko volio.
Bol i tuga je nemjerljiva, a praznina ogromna. Hvala ti za sve ove godine sreće i ponosa. Živjet ćeš prijatelju u mom srcu vječno.

Volim te dragi!
Ante Lagator