Trinaestogodišnji Francesco Totti, kasnije je svjedočio da je toliko smrdilo da su nogometaši Rome krajem tog ljeta i početkom jeseni, tijekom utakmica Serie A povraćali. Da, mjesecima poslije, još uvijek se činilo, da je od tog 8. srpnja 1990. rimski Olimpico stanište tvorova, a ne nogometni stadion.

Nijemci su se usrali. Zvuči nemoguće, ali je istina. Po prvi i posljednji put u svojoj cjelokupnoj nogometnoj povijesti, njemački igrači su se usrali.

Igrala se 85. minuta finala Svjetskog prvenstva u Italiji, kad je sitni lopov Rudi Voeller, ničim izazvan, pao u kaznenom prostoru Argentine, a sudac Edgardo Codesal iz Meksika, pokazao na bijelu točku kako bi se nogometno mučenje napokon prekinulo.

Iako su svi predviđali laganu pobjedu Njemačke, Elf je izgledao kao da brani Berlin ispred nadirućih trupa generala Žukova. Čitavu utakmicu nisu zaprijetili Argentini - bila je to neka druga momčad puna straha.

A do završnice su se prošetali – jugoslavensku mrežu izrešetali su četiri puta, golmana Ujedinjenih Arapskih Emirata pogodili su sa pet metaka, a s Kolumbijom, kad više nije bilo važno, remizirali su.

U osmini finala izvukli su aktualne europske prvake i najmoćniju reprezentaciju Nizozemske u povijesti - predvođenu Van Bastenom, Gullitom, Rijkaardom, Ronaldom Koemanom i ostalima - i bez problema je ispratili kući. Isto su napravili sa Čehoslovačkom u četvrfinalu, te Engleskom u polufinalu natjeravši slavnog Garyja Linekera da izjavi besmrtnu rečenicu: „Nogomet je igra u kojoj 22 čovjeka trče naokolo, natjeravaju loptu, u kojoj jedan sudac napravi gomilu pogrešaka te u kojoj na kraju uvijek pobjeđuje Njemačka.“

S druge strane aktualni svjetski prvaci predvođeni mitskim Diegom Armandom Maradonom toliko su se mučili s igrom, da je legendarna knjiga Jean Paula Sartrea dobila rivala.

Trebali su ispasti još u skupini, gdje su na otvaranju prvenstva senzacionalno poraženi od Kameruna, ali nekako su se provukli  - uz jednu jedinu pobjedu protiv mrtvog SSSR-a, koji valjda nedavnim padom Berlinskog zida nikako nije mogao biti koncentriran na nogometna zbivanja - a nisu bili u stanju pobijediti ni Rumunjsku, čija se reprezentacija za Mundijal u Italiji spremala u uličnim borbama svrgavanja Causescua.

U osmini finala, Brazil ih je stisnuo u šesnaesterac, a najistureniji Argentinac bio je Claudio Caniggia na polukrugu istog tog kaznenog prostora. Sreća po Argentinu da je kao mladić, trenirao atletiku i bio jedan od najboljih mladih Južnoamerikanaca na 100 metara, pa je nekako u prvom izletu na protivničku polovicu uspio uhvatiti navodeći projektil Maradone, i svladati Taffarela, koji je tijekom čitave utakmice bio upisan u statistiku nezaposlenih Brazilskog zavoda za zapošljavanje.

U četvrfinalu ih je čekala reprezentacija bez navijača – samo nekoliko mjeseci prije Mundijala, Jugoslaviju su na Maksimiru gledatelji ispljuvali u prijateljskoj utakmici navijavši za Nizozemsku. Poslije je Rijkaard izjavio da nikad nije igrao u domaćinskijoj atmosferi. U prvom poluvremenu, Jugoslavija je osim navijača, izgubila i igrača. Pocrvenio je Refik Šabanadžović, ali Argentina nije uspjela pobijediti ni zemlju koja je to ljeto ratovala sa sobom samom, kako u stvarnosti, tako i unutar nogometne momčadi– gdje na prvenstvo nisu vodili najboljeg mladog igrača, jer je udario policajca -  i sve to bez navijača i bez 11 igrača. Ali i takva momčad za Argentinu je bila prejaka. Figurativno i doslovno mrtva Jugoslavija u produžecima je preko Dejana Savičevića mogla poslati Argentinu gdje joj je na tom prvenstvu i bilo mjesto, ali Dejo je sa metra i pol prebacio prazan gol natjeravši fizičare da dokažu je li to uopće moguće, ili je mreža u Firenci, ipak bila šuplja.

Na kraju su Argentinci prošli na penale, iako je Maradona, umjesto da je opucao, dodao loptu nedužnom Tomici Ivkoviću. U polufinalu ih je čekao domaćin Italija, koja u prijašnjih pet utakmica, nije primila nijedan gol i smatralo se bez imalo zajebancije da obrana s Maldinijem, Costacurtom i Baresijem to uopće ni ne može. Tamo im ga je Caniggia ipak uspio nekako umetiljati, a utakmica je ponovo otišla u produžetke i naposljetku penale.

Argentinci su na tom prvenstvu imali na vratima Sergia Goykoecheu, koji je prvo obranama izludio Brazilce, potom Jugoslavene i na kraju Talijane. Najzaslužniji je što se Argentina, poput pijanca, dogegala do završne utakmice i reprize finala s prošlog Mundijala u kojem je slavila protiv istog suparnika 3 naprema 2.

Nijemci su, upravo iz tog razloga, osjećali ogroman pritisak. Jednostavno su morali dobiti ekipu koja ih je prije četiri godine ražalostila, a i Lineker bi ispao pravi glupak, da Nijemci u prvoj utakmici poslije njegove izjave, izgube od najlošije Argentine u posljednjih nekoliko stoljeća - od španjolskih konkvistadora, pa naovamo.

Međutim, taj pritisak koji je stvorila očigledna uloga favorita, mediji i Linekerova rečenica, skoro ih je uništio.

Kada im je sudac u 85. minuti finala poklonio penal, veliki Lothar Matthaeus izgledao je kao da je na satu njemačkog dok profesorica ispitiva koji past perfect koristi Lineker u najcitiranijoj nogometnoj rečenici u povijesti. Mali Lothar se skriva kako ga profesorica ne bi uočila i digla na noge, ispred cijele nogometne momčadi s tjelesnog.

Jurgen Klinsmann, pak, koji se do finala nazabijao golova – dao je i Emiratima, i Nizozemcima, i Jugoslavenima, i Čehoslovačkoj – ne bi pristao na izvođenje penala ni da mu kažu da će Hrvatska, koja tad nije postojala, osam godina poslije zadati jedan od najvećih udarac Klinsmannu i Elfu, još od vremena otkako je australopitekus napustio Afriku.

Isto kao što ne bi pristali ni Hassler, Littbarski, Voeller... Trener Nijemaca Franz Beckenbauer totalno je popizdio – njegova momčad ima u finalu Svjetskog prvenstva kazneni udarac pet minuta prije kraja, a igrači umjesto da zabiju i osvoje naslov, pune gaće fekalijama, čiji će smrad mjesecima poslije nagrizati nos navijača koji su krajem tog ljeta i početkom jeseni pohodili utakmice Rome i Lazia.

Beckenbauer je u jednom trenutku pomislio da Njemačka uopće neće izvesti jedanaesterac, jer nijedan igrač zbog tereta u gaćama ni neće doći do bijele točke – po prvi put u nogometnoj historiji dogodilo bi se takvo što – da jedna reprezentacija uopće ne izvede dosuđeni penal. Što pravila na to kažu, je li to tehnički uopće moguće? To ni meksički sudac nije znao, ali srećom po njega nije se dogodilo.

Naime, odnekud, začepljenog nosa, pojavio se duge plave kose, jedan čovjek koji se, kao pravi njemački džentlmen, do tog trenutka nije htio gurati u prvi plan, ali kada je vidio svoje suigrače kako umjesto lopte, šutiraju fekalije u gaće, odlučio je prići protivničkoj polovici terena.

Bio je to Andreas Brehme, lijevi bek njemačke reprezentacije. Namiještao je loptu na rimski busen, dok je cijela Njemačka bila u šoku – njihova momčad ima penal za naslov, a pored svih tehničara-velikana, kakvi su Klinsmann, Matthaeus, Hassler, Voeller i Littbarski, loptu uzima – njemački bek. Svi su u Njemačkoj znali da se mora dogoditi neminovno – Sergio Goykoechea, stručnjak za penale, prvi golman koji je studiozno proučavao kako kaznene udarce izvode njegovi protivnici, s lakoćom će mu ga skinuti, isto kao što su njemački igrači skinuli gaće pred važnošću utakmice.

Poneki optimistični Nijemac znao je da Brehme nema tako loš šut – još prošle sezone u dresu milanskog Intera, Atalanti je neobranjivo ljevicom zabio iz slobodnjaka. U istoj sezoni, zabio je i lijepi gol Romi, a samo dva mjeseca prije Mundijala, ljevicom je s ruba šesnaesterca zabio Ceseni. Jedan njemački navijač, kojeg šok u potpunosti nije svladao, sjetio se kako je prije četiri godine na Mundijalu u Meksiku, Brehme svojom ljevicom dao gol iz penala domaćinu u četvrfinalu.

Ali opet, Meksiko nije imao ovako dobrog golmana kao Argentina. Goykoechea se za branjenje penala spremao isključivo memorijom. Nije u to vrijeme bilo ni mobitela, ni interneta, a kamoli YouTubea pa da do mile volje proučavaš navike nekog igrača. Sergio se sjećao upravo tog Brehmeovog jedanaesterca od prije četiri godine – Andreas se zaletio i poput pravog lijevog beka opalio loptu ljevicom svom snagom po sredini gola.

Tako će postupiti i sada. Pričekat će Brehmea da se zaleti, i da lopta krene, a tek onda će odlučiti što učiniti. Neće birati stranu prije udarca, jer se lako može dogoditi da Brehme loptu opali po sredini gola.

Ono što se tad dogodilo, jedan je od najluđih, ali ujedno i najmanje poznatih trenutaka u povijesti nogometa.

Pamti ta igra mnoge luđake – Panenka se panenkom proslavio upravo protiv Njemačke, sjećamo se i ludog Renea Higuite, i ludog meksičkog vratara Jorgea Camposa koji je sam sebi dizajnirao dresove, sjećamo se i paragvajskog ludonje Josea Chilaverta i mnogih drugih, ali Brehmea smo zaboravili.

A ono što je u 85. minuti rimskog finala, lijevi bek njemačke reprezentacije napravio, je za prepričavanje, kako bi rekao prištinski radijski komentator prije nego što bi se isključio iz etera ne objasnivši što se to točno dogodilo.

Ali mi na sreću znamo. Muk je na Olimpicu, ne čuje se ništa osim jakog lupanja srca. Brehme hvata zalet, ali, pobogu, što je ovo, s krive strane – umjesto da na loptu dođe s desne strane, pa je šutne lijevom, kako to rade svi normalni ljevaci, on se nalazi lijevo od lopte, i potpuni je misterij kako on to misli izvesti – neće valjda vanjskim felšom, čude se njemački navijači.

Zbunjen je i Goykoechea. Jedino što se u nogometu sa stopostotnom sigurnošću može reći je da će ljevak kazneni udarac izvoditi s desne strane i obratno – ljevak će se zaletiti sa svoje desne strane.

Goykoechei više ništa nije jasno. Neće valjda Brehme pucati sa slabijom nogom. Ako se to dogodi, to će biti povijesni slučaj – nijedan igrač prije Andreasa Brehmea nikad nije izveo kazneni udarac sa slabijom nogom. Ne samo penal, nego ni korner, ni slobodni udarac, čak ni u ljutnji, sa slabijom nogom nije nabio bocu s vodom. Znamo da Maradona, Messi, Cristiano Ronaldo, Francessco Totti i druge nogometne veličine fenomenalno igraju s obje noge – zato uostalom i jesu veličine  - ali nikada niste vidjeli i nikada nećete vidjeti Messija kako penal ili slobodnjak puca desnom, a Tottija lijevom nogom.

Međutim Andreas Brehme odlučuje se upravo na to – penal će izvesti desnom, znači 'slabijom' nogom. I to ne neki tamo jedanaesterac u nekakvoj pršut ligi, već kazneni udarac u finalu Svjetskog prvenstva, pet minuta prije samog kraja kod rezultata nula-nula. Panenka je jednu od najvećih pizdarija u povijesti svjetskog nogometa napravio u isto tako važnom trenutku - prilikom odlučujućeg penala za naslov europskog prvaka, ali češki ludonja, to je napravio sa svojom jačom nogom.

Goykoechea  je, iako zbunjen, ostao vjeran svojoj taktici – pričekat će da Brehme šutne loptu, i tek će se onda baciti – vjerojatno će je špicom opaliti po sred sredine. Ali taktika se pokazala kao promašaj. Ljevonogi Andreas, na opće zaprepaštenje svojih i argentinskih igrača, svih njemačkih navijača uključujući kancelara Helmuta Kohla, opalio je loptu desnom, ali bio je toliko precizan, da je ne bi stigla ni dva Sergija. Brehme je loptu pored potpuno zbunjenog Goykoechee - gol za naslov svjetskog prvaka i to u malu mrežicu poslao s nogom - koja klasičnom lijevom beku služi kao ukras, koji se jedino koristi prilikom ulaska u autobus koji ga vozi na stadion.

Legendarni bek postao je i ostao jedini nogometaš u čitavoj galaksiji koji je zabio dva odlučujuća penala na Svjetskim prvenstvima različitim nogama – Meksiko je dotukao ljevicom, a Argentinu desnicom – izazvavši tako skandal oko njegovih političkih uvjerenja.

Nekoliko minuta poslije legendarnog penala, kapetan Matthaeus usranih je gaća podignuo pokal i posvetio ga Brehmeu, čovjeku koji ne samo da se nije prepao povijesnog trenutka, već ga je riješio  - doslovno lijevom rukom – koja je u njegovom slučaju, desna noga.

Pričao je kasnije tada još mladi Francesco Totti, ali nisu mu vjerovali, da je poslije utakmice u svlačionici stadiona Olimpico, Brehme svojim suigračima brisao fekalije iz šorca i to - objema rukama.

Za razliku od Brehmea - Illgner, Reuter, Kohler, Augenthaler, Buchwald, Littbarski, Hassler, Voeller, Matthaus i Klinsmann - i brisanje guzice, kao i izvođenje kaznenih udaraca, uvijek su obavljali s istom, onom jačom stranom.

Brehme je bio jedini Nijemac 1990. godine koji nije trebao brisati svoju guzicu. A da jest, napravio bi to lijevom rukom. Ili desnom nogom.

Svejedno.