SJEĆANJE NA ATLANTU Rukomet je sport koji se igra kako bi se pobijedio najdepresivniji mjesec u godini
Eto takav je sport taj rukomet. Hrvati tijekom druge polovine siječnja u transu prate svoju reprezentaciju, grizu nokte i zazivaju Gospu, a već 1. veljače nemaju pojma koje je mjesto osvojeno. Nemaju mrtve veze ni tko je najzaslužniji za zlato
Piše: Maro Marušić
Upravo je počelo Svjetsko rukometno prvenstvo koje se igra u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj. Baš zanimljiv sport. Da se svjetska i europska prvenstva ne igraju u siječnju – kada diljem Europe zamre sav život nakon Božića i Nove godine – vjerojatno ga nitko ne bi pratio. Ovako iz godine u godinu, kako bismo što bezbolnije preživjeli zimski solsticij, gledamo dogodovštine naših reprezentativaca. U toj gužvi natjecanja, što bi rekao Prljavi Harry, ni sami ne znamo koliko smo osvojili medalja – pet ili šestnaest. Pojma znači nemamo koliko sa svjetskih i europskih prvenstava imamo odličja, jedino što pamtimo jest da smo osvojili dva olimpijska zlata, a posebno nam je u sjećanju ostalo ono iz Atlante 1996. koje je uostalom bilo i prvo u povijesti Hrvatske.
Ili bar mislimo da nam je ostalo posebno u sjećanju.
Ja, evo, da ste me jučer pitali da vam podastrem moje impresije na olimpijsko rukometno finale od prije 29 godina ovako bih vam kazao: Ja i Burence u njegovoj obiteljskoj kući na Gornjem Konalu gledamo osvajanje prvog olimpijskog zlata i divimo se hrvatskim krilima – Patriku Ćavaru i Irfanu Smajlagiću. Njih dvojica u finalu zabili su svaki po 10 golova, ne zna se koji je ljepši od kojeg – jesu li to driblinzi Paka s lijevog krila ili suhi listovi Irfana s desnog. Sigurno je i Zlatko Saračević s lijevog vanjskog dodao pokoju bombu, a stoposto je isto učinio Iztok Puc s desnog vanjskog. Neki naš pivot, nismo sigurni je li Kljaić, Načinović ili Jović, ubacio je još par otpadaka s crte i to su bili naši golovi, dovoljni za pobjedu.
No, prije neki dan, baš prije početka ovog Svjetskog prvenstva, odlučio sam detaljno izanalizirati taj olimpijski turnir kako bi cijenjeno čitateljstvo podsjetio na te legendarne događaje. Nakon par klikova mišem shvatio sam da ništa neću shvatiti – na čitavom internetu jako je malo podataka, kao da se turnir igrao u srednjem vijeku, a ne krajem prošlog stoljeća. Evo samo jedan primjer – u arhivi EHF-a (Europske rukometne federacije) kada kliknete na pdf match report od polufinala Olimpijade između Hrvatske i Francuske dobit ćete prazan list, točnije samo rezultat. Nema tamo ni tko je igrao, ni koliko je tko golova dao, čak ni tko su bili suci. I tako je sa svim utakmicama. No posao novinara je iskopati zanimljivosti, pa se nisam smeo u naumu ni slabašnim brojem podataka.
Ima li Torgovanov sigurnosti?
Olimpijski turnir, to nije teško naći, igralo je 12 reprezentacija podijeljenih u dvije skupine. Iz svake skupine dvije najbolje momčadi idu u polufinale. Mi smo bili zajedno sa Švedskom, Rusijom, Švicarskom, Amerikom i Kuvajtom. Prvenstvo počinjemo protiv slabašnih Švicaraca i mučimo se kao Donald Trump s imigrantima. Jedva pobjeđujemo 23-22. U drugom kolu nemamo problema s Kuvajtom, kao ni u trećem sa Sjedinjenim Američkim Državama. No potom slijede utakmice odluke protiv europskih velikana rukometne igre. Prva na redu je Rusija, aktualni olimpijski pobjednik. Rusija je već izgubila od Švedske, pa se mora vaditi na nama. Ako izgubi, to im je kraj.
Utakmica tvrda kao španjolska pomadora iz staklenika. Posljednja je minuta susreta, rezultat 24-24. Dok Rusija kreće prema šestercu Hrvatske glas Draga Ćosića je negdje oko srednjeg C. Rusi pokušavaju doći do šanse, ali Hrvati ih tuku, i sve to tako traje dok Elbrond i Lovquist, danski sudački par, ne pokaže na bijelu crtu. Sedmerac za Rusiju 30 sekundi prije kraja utakmice. Glas Draga Ćosića propada u nižu oktavu nošen tužnim mol tonovima.
-Torgovanov kreće prema Matoševiću. Pada li odluka ovim udarcem sa crte? Ima li Torgovanov sigurnosti? Može li to Valter još jedanput zaustaviti – plače glas Draga u C-molu dok ruski snagator zamahuje s loptom.
-I možeeeeeeee – diže Drago tonove i ubacuje ih u veseli dur dok kamera zumira vratara Hrvatske. Valter Matošević, iako se smješka, s onim podočnjacima i dalje izgleda kao narkoman na liječenju u komuni – Bravooooo Valtereeeee, majstoreeee!
Hrvatska kreće u posljednji napad na utakmici, Drago je s glasom već visoko kao Barbra Streisand na porodu. Hrvatska je u napadu totalno bezidejna, dodava se bez ikakve vizije, sve dok se lopta ne nađe u rukama Božidara Jovića, kojemu se dopizdilo dodavat, pa ju odapne silovito kao srednjovjekovni plemić samostrijel.
-I Jović pogađaaaa – vrišti Drago u F-duru koji je sad dvije oktave više od Freddieja Mercuryja - 25:24. Kraj je. Hrvatska je u polufinalu olimpijskih igaraaaa.
Tamo su Kockasti sredili Francusku predvođenu legendarnim Jacksonom Richardsonom. Nažalost rekosmo već, na čitavom world wide webu ne može se ništa naći o toj utakmici, osim onog praznog papira i rezultata 24-20 za nas. Što je najluđe, lako za Internet, ali podaci s te utakmice ne mogu se pronaći ni u mozgu sudionika. Kada su jednom zgodom pitali Smajlagića da se malo prisjeti igara s Olimpijade, rekao je da se ne sjeća, jer je to davno bilo. Kako god, eto nas u finalu, na megdan s velikom Švedskom koja je tih godina haračila svjetskim rukometom. Sreća po naš tekst da je netko prije tri mjeseca postavio finale na YouTubeu.
Staffan Olsson bez gumice za kosu
Klikćem mišem za početak videa, a glas Boža Sušeca vraća me na Kono u sparno ljeto tisuću devetsto devedeset i šesto. Drago Ćosić, naime, nije mogao prenositi finale, jer mu je glas pukao kao Torgovanov na onom sedmercu.
-Ovo je apsolutni svjetski rekord u povijesti. Nikada se rukometna utakmica nije igrala pred tolikim brojem gledatelja. Ima ih više od 25 tisuća – započeo je Božo prijenos iz Georgia Domea.
Šveđani su favoriti, iskusna prekaljena momčad u kojoj su svi igrači prešli 30. godinu. Koliko su samouvjereni najbolje govori izgled njihovog desnog vanjskog Staffana Olssona. Ljubitelj metal muzike iz Uppsale nikad ne vezuje onu svoju dugu kosu, već mu čitavog meča upada u oči, ali što će njemu uopće vidni osjet kada se Šveđani toliko znaju da mogu igrati bez gledanja.
Počinje meč, i stvarno se čini da je riječ o srednjem vijeku. Na ekranu uopće nema rezultata, niti semafora, a na dresovima ne pišu imena igrača, a na našima čak nema ni reklame za HEP. Hrvati spektakularno otvaraju utakmicu, vode sa 6 naprema 1. Božidar Jović, za kojeg moj mozak uopće nije znao da je bio u prvoj postavi, nakon odlučujućeg gola Rusima, evo sad trpa i Šveđanima. U napadu mu se s desnog vanjskog pridružuje Slavko Goluža za kojeg bi se moj prefrontalni korteks zakunuo da je u reprezentaciji služio kao nosač vode, a ne nosač zgoditaka. Jedino što bi moj mozak pogodio jest da Goluža, igrao ili ne igrao, ima onu njegovu smiješnu frizuru, vječito oznojnu - i kad je na terenu i kad je na klupi.
Uglavnom, naši glavni aduti su pritajeni, nose nas Goluža i Jović. Sad im se priključuje i srednji vanjski Goran Perkovac koji puca iz zraka, ali i s poda - zemlja-zrak, zrak-zemlja, kako god - i Hrvatska čitavo poluvrijeme osjetno vodi, Švedska joj se nikako ne može primaknuti, a slično se nastavlja i u drugom poluvremenu gdje mrežu Tommyja Svenssona para i naš lijevi vanjski Zoran Mikulić, iako bi moj i Burencetov mozak sivu tvar u vatru stavio da je Saračević u finalu bio nezamjenjiv. Ali čitava Hrvatska uključujući njegovu obitelj zaboravila je da je Mikulić uopće bio na Olimpijadi, a kamoli igrao finale i još k tome bušio švedske vratare. Na polovici drugog poluvremena naši vode 20-13 i čini se da će bez stresa i anksioznosti dovući utakmicu do kraja. Ili ipak neće.
Švedi se mic po mic približuju, ali još nisu na horizontu. Kod rezultata 23-19, Hrvatska dobiva igrača više, a do kraja utakmice je samo osam minuta. Naši razvlače švedsku obranu, Sarač tura Smajlagiću na krilo, a njemu ispada lopta. Šta bi na to rekao moj i Burencetov mozak? Pa da Irfan u svom rukometnom životu nije napravio ama baš nijednu grešku, a eto ti njega gdje se sapliće u najvažnijem momentu finala. Magnus Wislander lako zabija iz kontranapada, a u našem sljedećem napadu zicer promašuje nitko drugi doli najbolji strijelac Olimpijade Patrik Ćavar. Naša dva najbolja igrača tako prosipaju prednost u trenucima kada imamo igrača više, iako sam prije početka gledanja ovog meča bio siguran da su upravo njih dvojica iznijeli hrvatsku pobjedu.
Božidare, Božidare…
Švedskoj se u napadu vraća izbačeni igrač, a Staffan Olsson s kosom na očima iza leđa dodaje krilu koje opet zabija, a Vladimir Jelčić pri tom radi prekršaj za isključenje.
-Uuuuuuu, neugodno - plače sad Božo Sušec u E-molu – Sve loše što se loše moglo dogoditi u zadnje dvije minute dogodilo se.
Imamo samo dva razlike i igrača manje, a do kraja pet minuta. Perkovac puca, ali Svensson brani. I opet primamo gol s krila, i eto Šveđana na samo golu zaostatka. Potom se igra gol za gol, sve dok heroj Olimpijade Božidar Jović opet ne zvekne za dva razlike.
-Božidare, Božidare, kakav gol si sada zabio – dere se Božidar Sušec svjestan da su Hrvati zakoračili na najviši dio pobjedničkog postolja.
Švedi su do kraja utakmice uspjeli samo smanjiti za jedan gol i Hrvatska je nošena Jovićem, Golužom, Mikulićem i Perkovcem došla po prvi put u svojoj povijesti do zlatne olimpijske medalje. Da ste do prije neki dan pitali, mislio bih da su najveći obol dali Ćavar, Smajlagić, Saračević i Puc, a dobri naš Iztok zbog ozljede uopće nije igrao finale.
Eto takav je sport taj rukomet. Hrvati tijekom druge polovine siječnja u transu prate svoju reprezentaciju, grizu nokte i zazivaju Gospu, a već 1. veljače nemaju pojma koje je mjesto osvojeno. Nemaju mrtve veze ni tko je najzaslužniji za zlato. Prije četiri godine na Indexu je provedena anketa u kojoj je 25 tisuća Hrvata biralo najbolju hrvatsku sedmorku u povijesti. Na poziciji pivota nadmoćno je pobijedio Igor Vori s 51 posto glasova, drugo mjesto osvojio je Renato Sulić s 36 posto, a Božidar Jović, najzaslužniji za prvo hrvatsko olimpijsko zlato u povijesti, osvojio je sićušnih 6 posto glasova. No to ne čudi, jer se vjerojatno ni on sam ne sjeća da je goloruk izbacio Ruse i potopio Šveđane. Kao što se ničega ne sjećaju ni Smajlagić, ni Burence, ni ja, ni Europska rukometna federacija, ni čitav internet i YouTube.
Rukomet se, jasno je to svima, ne igra za almanahe i anale, čak ni za pitanja u kvizovima, njegova jedina svrha je izgurati siječanj i bezbolno se dogurati do dužih dana.