Tjedno odradim 3 do 4 treninga snage po uru vremena i pokušam odigrati 1 do 2 teniska meča. Ako uspijem u tom naumu, a često mi izmakne, pogotovo ako je kiša, budem na sebe ponosan kao da sam završio Iron Mana. A za naše sugrađane Davorina Krešića, Franka i Mirnesa Đuguma i Denisa Dilberovića moj je tjedni domet, ustvari, lagano zagrijavanje. 

Njih se četvorica, naime, bave Spartan utrkama, što bi se najkraće moglo prevesti kao trčanje s raznim preprekama. Ali to nisu obične Moses Kiptanui prepone nego su te prepreke sastavljene od raznoraznih ispita snage i izdržljivosti. 

-Ako ste gledali američke filmove u kojima se prikazuje obuka vojnika na poligonima, to vam je otprilike to – ukratko objašnjava Dilberović kojeg smo zajedno s njegovim kolegama posjetili u jeku priprema za predstojeću utrku u Amsterdamu koja je bila na repertoaru krajem rujna. Pazite sad ovo, Strong Ultra Viking na koji naši junaci odlaze u Nizozemsku, duga je 60 kilometara i treba se svladati ni manje, ni više, nego 135 prepreka. 

-Ultra Viking, najekstremniji oblik trčanja s preprekama, pojavio se 2018. godine. Od onda, pa do danas, samo je 42 posto hrabrih natjecatelja uspijevalo završiti kompletnu utrku. Od ledenih jama do ogromnih zidova, od iscrpljujućih uspona do opasnih blatnih bazena; svaki metar zahtijeva snagu, izdržljivost i hrabrost. I sve to u samo 10 sati - riječi su kojima organizatori najavljuju spektakl.  

Gađanje kopljem, penjanje po konopu… 

Franko Đugum objašnjava još pokoji detalj ove sulude utrke. 

-Na startu je bilo svega 600 natjecatelja, a mi smo bili među njima. Obično ih svega polovica završi kompletnu utrku, a neko prosječno vrijeme bude 9 i po’ sati. Ako se trka nije završila unutar 10 sati, natjecatelj mora prekinuti nastup. Nikad se unaprijed ne zna koje će točno biti prepreke, bude obično puno penjanja, puno skakanja, razne varijacije ispita snage - kaže. 

-Bude i gađanja kopljem, nošenja teških predmeta, penjanja po konopima, gađanja neke mete – dodaje Dilberović još objašnjenja kako u Spartan utrkama ako primjerice promašiš metu, dobiješ kaznene sekunde. Uglavnom, teže su prepreke na Ultra Vikingu nego klasičnim Spartan utrkama, jer je riječ o najekstremnijem obliku. 

Triatlon je posljednjih godina sve popularniji i sve se više ljudi bavi trčanjem, plivanjem i vožnjom bicikla. Interesira nas raste li i popularnost Spartan utrka obzirom da je sama infrastruktura, odnosno prepreke, kompliciranija nego kod triatlona.  

-Pomalo raste, vani brže nego kod nas. U Hrvatskoj je prva Spartan utrka održana prije dvije godine, u Svetoj Nedelji. Neke države poput Italije, Slovenije, Austrije već imaju reprezentacije, a i počela su se održavati svjetska prvenstva, lani je, među ostalim disciplinama, bilo kod nas na Hvaru. Tamo sam osvojio drugo mjesto u konkurenciji natjecatelja između 35 i 40 godina – govori Dilberović. 

Isto kao što u triatlonu postoje različite utrke po kilometraži, tako je i kod utrka s preprekama. Na Hvaru se prošle godine održavala trka na 5 kilometara s 20 prepreka (prosječnog trajanja sat i po’), a isto nas ove godine očekuje u listopadu. Može se svatko prijaviti, a bit će i dječja utrka. 

Njih trojica cijeli se život bave sportom, ponajviše vježbama snage i nogometom, Denis je uostalom osobni trener, pa pitamo zašto baš utrke s preprekama, a ne nešto drugo. Kako su se uopće u tome našli? 

-Triatlon spada u aerobnu disciplinu, a pošto mi oduvijek radimo puno vježbi snage, željeli smo nešto izazovno u tom smjeru. Negdje tamo 2020. godine vidio sam jednu trku u Austriji i rekao ženi - hajdemo mi tamo malo na godišnji, a ja ću usput sudjelovati. Tu sam već ostao treći i popeo se na postolje, pa sam vidio da mogu napredovati. I njima dvojici se svidjelo, pa otada odlazimo na natjecanja diljem Europe i Hrvatske – ističe Dilberović. 

Priča postaje sve ozbiljnija, pa će se uskoro osnovati i klub kroz sportsku udrugu. 

-Ima nas već osam, nadam se da će ta brojka rasti. Na razini Hrvatske službeni savez još ne postoji. Kroz našu udrugu organizirat ćemo neke događaje humanitarnog karaktera na kojima će moći sudjelovati svi građani, evo već sad mogu najaviti jedan takav u prosincu ove godine, iako ne bih još otkrivao detalje. Mogu samo kazati da bi prihod išao za djecu s posebnim potrebama - govori Krešić. 

Kako se spremaju za utrke što se tiče samih prepreka? Kako taj segment trenirati kada znamo da u Dubrovniku nema mogućnosti za ništa slično? 

Nose vreće cementa i guraju auta 

-Teška improvizacija – smije se Đugum – uzmemo vreću cimenta, pa je nosimo dok trčimo. Ili trčimo u Gospinom polju, pa onda guramo auto 50 metara. U zadnje vrijeme bude i plivanja po natjecanjima, pa i to ubacimo u trening. Recimo, bila je prepreka nosiš deblo, pa s njime moraš plivati. Nakon što završiš plivanje, opet nosiš deblo, ali sada je još teže, jer je natopljeno. Zeznuto je kada su ubačeni segmenti plivanja, jer onda kada si mokar i moraš svladati neku prepreku, veća je mogućnost da će ti kliznuti ruka ili nešto slično. 

Dok mi pričaju i objašnjavaju u Denisovoj kućnoj teretani na Gornjem Konalu, kroz glavu mi opet prođe suluda činjenica da će ovi momci uskoro odraditi maraton i po’, te pritom svladavati razne izazove. Pa onaj grčki vojnik Filipid po kojemu je nastao maraton je grčki jogurt bez masnoće za ove naše junake! Kad smo već kod hrane, neizbježno ih je pitati što i koliko jedu. Đugum je njihov nutricionist, najduže proučava učinke prehrane. 

-Prije utrke poput ove imamo od 10 do 15 treninga tjedno, pa moramo unositi jako puno ugljikohidrata koji su glavno gorivo, čak i šećere, jer nam je velika potrošnja. Sada smo u fazi punjenja glikogena ugljikohidratima što znači da uzimamo paste, rizi, pa čak i pizzu i palačinke. Mi znamo dnevno kroz treninge izgubiti od dvije i pol do tri tisuće kalorija. To je otprilike ukupan broj kalorija za čitav dan koliko unese osoba od 95 kilograma. Postoje naravno neka općenita pravila, ali svatko od nas je individua, i paše mu što možda nekome drugome ne bi. Tako da svatko za sebe treba pronaći ono što mu najbolje leži. To se stječe kroz iskustvo – ističe Đugum. 

Ali nakon utrke uvijek daju oduška. Truse hamburgere, palačinke, razne druge inzulinske delicije. Vole papati, pa im se nije teško počastiti iza natjecanja. No što je s alkoholom? Nažalost, balkanska kultura je takva da je alkohol sveprisutan u bilo kakvom obliku druženja. Kako se oni s tim suočavaju? 

-Evo u nekoliko zadnjih tjedana imao sam par svadbi i nisam popio ni kapi alkohola, jer bi se inače cijeli trenažni proces unazadio – govori Krešić – Iskreno nije mi to bilo lako, najradije bih popio par pića da se opustim i da svadba brže prođe, ali svjestan sam da ne smijem. Prije, dok sam bio mlađi, znao bih vikendom izaći i popiti koju, ali više to ne radim jer em hoću odraditi dobar trening, em hoću provesti kvalitetno vrijeme s obitelji. 

-Meni izgleda da se zdravi način života sve više vraća, da je opet in, posebno kod mlađih generacija, pa se tako i lakše družiti bez alkohola. Sve više ljudi trenira, pazi na svoje tijelo – kaže Đugum. 

Droge i alkohola kao nikad prije 

-Ja se ne bih s tobom složio - prekida ga Dilberović koji u životu nije popio kap etanola – Mislim da je droge i alkohola kao nikad prije. Nažalost, sveprisutno je. Zbog toga se družim s ljudima koji su daleko od svega toga i koji su mi dragi. Najvažnije se okružiti s osobama koje su slične tebi. 

No sada možda i najvažnije pitanje. Obzirom da su treninzi dugotrajni i iscrpljujući, kako nađete vremena za primarni život? Ono posao, žena, djeca? 

-Mi smo sportaši cijeli život, ovo je naš način kako živimo. I uvijek se za to nađe vremena uz sve glavne obveze i dužnosti, isto kao što netko drugi nađe za neki njegov hobi. Ako ima volje i želje, bit će i prostora. Uostalom, ovo je svima nama i oblik socijalizacije. Mi se kroz trening družimo, zafrkavamo, s jedne strane naporno vježbamo, s druge se opuštamo – kaže Krešić.  

-Naravno bude i dana kada se pitam čemu sve ovo i koji je smisao svega, primjerice ovo ljeto kada smo u Konavlima po zvizdanu trčali od 9 ujutro do 3 popodne, ali onda su tu ovi drugi, prijatelji koji te guraju naprijed. Teško bi sve ovo bilo raditi sam, ali ovako te uvijek netko motivira. Meni se danas ne da, njima se da, i obratno. Pa na kraju dana uvijek bude smijeh nakon obavljenog treninga – dodaje Đugum. 

-Onaj tko nije prošao trenažni proces i neko natjecanje ne zna koja je navala hormona kada sve završi. Čovjek se osjeća zadovoljno i ispunjeno. Postavio si je izazove i ostvario ih. Mi smo sami sebi jedini protivnici, cilj je isključivo pomicati osobne granice. I uživati u samom procesu. To je ogromna satisfakcija – zaključuje Dilberović. 

A kako supruge gledaju na sve ovo? 

-Jako sam joj zahvalan na razumijevanju. Vodim je na natjecanja, spojimo ih s godišnjim odmorom, ali dobro znam da je sve to podređeno meni i da tu itekako ima lijepe doze sebičnosti – svjestan je Dilberović. 

Novi put je pred njima. Novi izazov. Postoji samo jedan cilj. Pobijediti samog sebe i uživati u cijelom tom putovanju.