Rođen je u Metkoviću 1939. godine. Prve nogometne korake napravio je u metkovskoj Neretvi. Za seniorski sastav Neretve nastupio je sa 17 godina. 

Želja mu je bila studij primijenjene umjetnosti u Zagrebu, ali neka druga vremena su ga spriječila u tome. Kako je istaknuo u intervjuu za DD još 2021. godine, tadašnje vlasti zabranile su mu studij zbog vjeronauka i slike sa svećenikom. No, to mu je otvorilo sportska vrata u Dubrovniku. Najprije u klubu Dubrovnik, a zatim je 1964. prešao u GOŠK. Tamo je ostao do kraja karijere. 

"Generacija GOŠK-a od 65. do 71. bila je zaista strašna. Borili smo se za ulazak u jedinstvenu drugu ligu, ali nažalost, nismo uspjeli. Kasnije će u osamdesetima GOŠK Jug igrati drugu ligu i borit će se u jednoj sezoni za prvo mjesto, ali tada su bile dvije druge lige. U Kupu Maršala Tita jedne smo godine svladali Leotar, Borac iz Čapljine, te jakog prvoligaša Veleža kojeg smo na Lapadu pomeli 4-0, a ispali smo tek u četvrtfinalu s jedan naprema nula od Željezničara, koji se tih godina borio za prvaka Jugoslavije (71. je bio viceprvak, a 72. prvak države, a za njega su igrali reprezentativci Josip Katalinski, Fikret Mujkić, Josip Bukal, Ivica Osim…). Znali smo u prijateljskim utakmicama svladati i prvu postavu Hajduka. Najbolja utakmica koju smo ikada odigrali bila je ona gdje smo ih dobili 2-0, a za Hajduk su među ostalim nastupili Vukčević, Džoni, Buljan, Holcer, Peruzović, Jerković, Mužinić... Igrali smo tih godina i sa Zvezdom, Dinamom, brojnim europskim klubovima iz Njemačke poput bundesligaša Karlsruhea i onih iz drugih dijelova Europe koji su dolazili na zimske pripreme u naš grad." - bio je istaknuo u intervjuu za DD, o nogometnim uspjesima nekih drugih vremena. 

Imao je i ponude iz Hajduka u više navrata. Na lapadskom je stadionu zaigrao i protiv reprezentacije Jugoslavije, koju je tada predvodio Dragan Džajić. 

GOŠK s početka 70-ih – stoje, s lijeva na desno: trener profesor Milivoj Minja Petković, Marijo Marušić, Mato Beus, Slavko Jović, Roko Dragošević, Davor Nakić, čuče: Boris Kumer, Niko Serdarević, Mario Bonić, Muharem Kočić, Fajra Bajramović i Marko Pehar

Gospara Marušića se prisjetio i jedan od njegovih klupskih kolega, Lovro Kurtela. 

"Sjećam ga se itekako. Bio je izvanredan centarhalf, u ono vrijeme nisu igrala dva stopera, nego jedan iza drugog. Osjećo je prekide i nabačene kornere, dojam kao da je uvijek njemu padala lopta. Imao je izražen osjećaj o tome gdje će lopta doći. U ono doba se malo drugačije igralo, oštrije, bilo je i "fajta" nekada. Ali, pružila bi se ruka, nije bilo zlih namjera nakon utakmice. Sutra bi bilo sve dobro opet. Da se igralo grublje tada i teže dobijalo crveni, to je točno. Danas su igrači više zaštićeni. A kad se sjetim kakva su gruba gostovanja imali u hercegovačkoj ligi..."

"Posebno mi je ostala jedna uspomena, kada je on već bio stariji igrač. GOŠK je bio u drugoj ligi tada, a ja junior. Igrali smo srijedom trening utakmicu,  prva ekipa protiv juniora. Jedan put sam primio loptu na prsa i prije pada lopte sam opucao, a onda je Marijo rekako da taj potez rijetko tko može napraviti. Njegov komentar me je motivirao, laskalo me kao junioru tada. Odlična osoba je bio. Izražavam sućut obitelji." - nadodaje Kurtela. 

Redakcija Dubrovačkog Dnevnika izražava sućut obitelji, prijateljima i bivšim klupskim suigračima.