Piše: Maro Marušić

„Strašno potentni, ali taktički nezreli“, „trkački moćni, ali nedisciplinirani“, „puno individualne kvalitete, ali slabi kao tim“, „spektakularna tehnika, ali mentalna slabost“, „nebrušeni dijamanti, ali daleko od bliještećeg nakita“, to su epiteti koje desetljećima nogometni komentatori lijepe na afričke momčadi. Da netko ne bi pomislio kako je u pozadini priče riječ o bjelačkoj superiornosti i dominantnosti nad divljacima iz afričkih pustinja i prašuma, politički korektan nogometni komentator odmah vadi dokaze za milijun puta ponovljene tvrdnje – nikad u povijesti svjetskih prvenstava nijedna jedina afrička momčad nije došla do polufinala. Svi drugi kontinenti barem jedanput imali su svoju reprezentaciju među najboljih četiri – osim pretplatnika iz Europe i Južne Amerike, polufinala su igrali SAD i Koreja (Australija, iako zaseban kontinent, spada u azijsku konfederaciju), no s kontinenta koji broji najviše država takav veleban rezultat nikad nije pošao za nogom.

Prvi koji su nagovijestili da bi mogli prekinuti ukletu tradiciju bili su Kamerunci 1990. godine predvođeni Rogerom Millom. Odmah na otvaranju Prvenstva svladali su svjetskog prvaka Argentinu s kapetanom Diegom Armandom Maradonom. Lako su prošli skupinu, a u osmini finala naletjeli na Carlosa Valderramu i Renea Higuitu. Iako su golmanu duge, ričane kose mater i otac cijeli život ponavljali da mora paziti na svoje stvari, jer žive u opasnoj Kolumbiji, gdje je samo trenutak nepažnje dovoljan da vam netko ukrade bicikl, Higuita se zaigrao, a Milla mu je ukrao loptu i poslao Kolumbijce na avion, a svoje Kamerunce u četvrtfinale na megdan jakoj Engleskoj. Tamo su Kamerunci orobili i Paula Gascoignea ukravši mu rakiju i pivo, pa je semafor pokazivao 2-1 na Afrikance. Hoće li se prvi put u povijesti Mundijala dogoditi da „strašno potentni, ali taktički nezreli“ zagaze na postolje rezervirano za besmrtne bogove? Jebiga, neće. Sudac Edgardo Condensal Mendez pred kraj utakmice dosudio je sumnjivi penal, a Gary Lineker je s kreča bio neumoljiv. U produžetku još jedan sumnjivi penal, još jedanput Lineker – nogomet je igra u kojoj sudjeluje 22 igrača, a na kraju Afrika uvijek ide kući -  čiča, miča, gotova je bajka.

Drugi koji su nagovijestili da bi mogli prekinuti ukletu tradiciju bili su Senegalci 2002. godine predvođeni Papom Bouba Diopom. Odmah na otvaranju Prvenstva svladali su svjetskog prvaka Francusku s kapetanom Marcelom Desaillyjem. Lako su prošli skupinu, a u osmini finala naletjeli na Henrika Larssona i Zlatana Ibrahimovića. Iako su visokom bosanskom Šveđaninu mater i otac cijeli život ponavljali da mora paziti na svoje stvari, jer žive u opasnom kvartu Malmoa među imigrantima, gdje je samo trenutak nepažnje dovoljan da vam netko ukrade marendu od parizera, Zlatan se zaigrao, Henri Camara odvezao slalom i poslao Šveđane na avion, a svoje Senegalce u četvrtfinale na megdan jakoj Turskoj. Hoće li se prvi put u povijesti Mundijala dogoditi da „trkački moćni, ali nedisciplinirani“ zagaze na Olimp rezerviran za besmrtne bogove? Jebiga, neće. Ilhan Mansiz zabio je u produžecima zlatni gol kojim je srušio nebrušene dijamante – nogomet je igra u kojoj balun naganjaju 22 igrača, a Afrika uvijek ispadne prije polufinala.

Treći koji su nagovijestili da bi mogli prekinuti ukletu tradiciju bili su Ganci 2010. godine predvođeni najboljim strijelcem u svojoj povijesti Asamoah Gyanom. Odmah na otvaranju Prvenstva svladali su svjetskog prvaka u nerealnim očekivanjima Srbiju s kapetanom Dejanom Stankovićem. Teško su prošli skupinu na gol razliku, a u osmini finala naletjeli na Tima Howarda i Landona Donovana. Iako su američkim bijelcima majke i očevi cijeli život ponavljali da moraju paziti na svoje stvari u blizini crnaca, gdje je samo trenutak nepažnje dovoljan da vam netko ukrade loptu i ulazak u povijest, Michael Bradley se zaigrao, Asamoah Gyan - kao da je dreser sokolova -  ramenom je primio dugi projektil, oslobodio se dva američka čuvara zatvora i poslao ih na avion, a svoje Gance u četvrtfinale na megdan jakom Urugvaju. Hoće li se po prvi put u povijesti Mundijala dogoditi da „spektakularni tehničari s mentalnim problemima“ odu u legendu?

Jebiga, hoće, ali ne način koji su htjeli.

Soccer City Stadium u Johannesburgu ogromnog kapaciteta od 94376 mjesta toga 2. srpnja 2010. godine bio je premal za sve one koji su željeli uživo svjedočiti historiji. Igrala se tvrda, teška, štono bi se reklo prava prvenstvena utakmica sve do kraja prvog poluvremena kada je Sulley Muntari opucao na gol tamo negdje iz Capetowna. Lopta je putovala tri dana i dvije noći, promijenila je četiri aerodroma i dvije vremenske zone sve dok se naposljetku nije zakoprcala iza leđa skamenjenog Fernanda Muslere. Gana je povela 1-0. Na stadionu je ludnica, vuvuzele vrište, Nelsonu Mandeli pucaju bubnjići, nije bila tako loša ona tišina u zatvoru, misli se južnoafrička ikona.

Sredinom drugog poluvremena sudac Olegario Benquerenca iz Portugala svira slobodan udarac za Urugvaj u zoni Del Piero. Lopti prilazi Diego Forlan i u glavi vrti sve one golove torinskog čarobnjaka koje je kao klinjo gledao na starom VHS-u. Zalijeće se, pa lopti daje čudni efe i ona vrluda ponad živog zida – vratar Gane Richard Kingson pita se kojim li će putem, ali Adidasov zloglasni Jabulani baulja poput pijanog Paula Gascoignea, ne zna ni on sam kamo ga život nosi, samo se smješka onako razvaljen sve dok ne strovali u mrežastu ležaljku.

-Montevideo, Bog te video - dere se euforični urugvajski komentator slaveći rodni grad Diega Forlana.

Nema pobjednika, do kraja regularnog dijela ostalo je 1-1, ide se u produžetak. Igra se posljednja, 120. minuta ovog epskog dvoboja. Portugalski sudac svira slobodan udarac za Ganu u zoni Del Piero. Lopti prilazi John Pantsil, ali on u svojoj faveli rodnog Berekuma nije imao ni televiziju, a kamoli VHS, pa ne zna kako je zavrćo slobodnjake torinski čarobnjak. Odlučuje se za centaršut, velika je gužva pred golom Muslere, pijani Jabulani metilja se petercem sve dok ga pored istrčalog urugvajskog golmana ne zvizne Stephen Appiah, ali loptu s crte nogom čisti zaposlenik Gradske čistoće Montevidea Luis Suarez – „hoću, majko, hoću, u gradsku Čistoću“, pjevaju pred TV ekranima urugvajska djeca - ona se odbija u zrak prema skačućem Dominicu Adiyiahu koji ju glavom pokušava pospremiti u kontejner za reciklažu, ali ekološki osviješteni Luis Suarez ne da miješati kruške i jabuke, plastiku i staklo, loptu i mrežu. Hvata Jabulani rukom – urugvajska potomčad pred TV ekranima zavija „Radim danju, radim noću, za Gradsku Čistoću“ - ali Olegario Benquerenca nije impresioniran Suarezovim reciklažnim dvorištem, pa mu daje crveni karton i otkaz s utakmice.

Penal za Ganu u posljednjoj sekundi susreta! Ako Asamoah Gyan bude precizan, afrički kontinent će po prvi put zagaziti u polufinale Svjetskog nogometnog prvenstva.

Ali Linekerov poučak još jednom je znanstveno dokazan – nogomet je igra u kojoj se nadigravaju 22 igrača, a na kraju Mundijala nikad nema afričke momčadi. Gyan je pogodio prečku, ostalo je 1-1, pobjednik se odlučivao u lutriji jedanaesteraca, a Gana je još jednog dokazala „spektakularnu tehniku i mentalnu slabost“. Nakon šokantnog Gyanovog promašaja nisu ostali mirni prilikom izvođenja penala i Sebastian Abreu je panenkom odveo Urugvaj u društvo Dioniza.

Kamere na johannesburškom stadionu zumirale su uplakane ganske nogometaše uključujući Ibrahima Ayewa, sina slavnog Abedi Pelea. Mali Ibrahim nakon prvenstva upao je u depresiju, a njegov mlađi brat Andre Ayew tješio ga je da će doći dan kada će se osvetiti Urugvaju. Ovo naime nije bio običan poraz u kojem protivniku treba stisnuti ruku i čestitati, smatrali su Ganci, nego gubitak isključivo zbog nesportskog poteza Luisa Suareza. Dvanaest dugih godina ganski novinari naganjali su Suareza po svijetu pokušavajući od njega izvući ispriku jer je loptu uhvatio rukom i tako uništio afričke snove stare skoro stotinu godina.

-Nemam se što ispričati, nisam ja promašio penal – ponavljao je Luis Suarez ganskim novinarima.

A onda, točno dvanaest godina kasnije prst sudbine ponovno je spojio Ganu i Urugvaj u grupnoj fazi svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru. U trećem kolu u izravnom su dvoboju odlučivali tko će proći dalje. Ako Gana pobijedi, izbacit će Urugvaj. Već u prvom poluvremenu sudac Daniel Siebert je nakon konzultacija s VAR sobom pokazao na jedanaest metara. Ponovno povijesni penal za Ganu protiv Urugvaja. Ka lopti je odgovorno krenuo kapetan Andre Ayew, brat uplakanog Ibrahima koji je prije 12 godina s klupe za pričuve svjedočio onom epskom dvoboju sa Soccer Cityja. Zna što je obećao sebi, zna što je obećao bratu, zna što je obećao tati, zna što duguje čitavom ganskom narodu, ali slomio se pod pritiskom – traljavo je šutnuo i golman Urugvaja Sergio Rochet bez problema još jednom baca u očaj čitavu obalu Zapadne Afrike.

Spektakularni tehničari s mentalnim problemima iza promašenog penala potonuli su kao onomad u Johannesburgu. Urugvaj je golovima De Arrascaete poveo 2-0. Oba puta mu je asistirao smrti neprijatelj Gane Luis Suarez. Činilo se da će do kraja utakmice Urugvaj natrpati Gancima još barem šest, sedam komada. A onda je na stadion Al Janoub doletjela vijest da na onoj drugoj utakmici iste skupine Južna Koreja vodi protiv Portugala. Ako tako ostane do kraja Koreanci će imati isti broj bodova kao Urugvaj, ali bolju gol razliku. Ganci su shvatili da ne smiju primiti gol, ako žele da Urugvaj ne prođe dalje. Njima rezultat više ništa nije značio, jer će osminu finala vidjeti jedino na LCD ekranima, ali sa sobom u ambis mogu pogurati i urugvajske neprijatelje što je možda i slađe nego proći dalje, pa ispasti u prvoj utakmici nokaut faze.

Igraju se posljednje minute susreta, Ganci ginu kao da je u pitanju ulazak u polufinale, iako znaju da je boarding gate za njihov let u Accru već odavno otvoren. Urugvaj kreće u konačnu ofenzivu. Prelazi 38. paralelu i eto ih na ganskoj polovici terena. Kim Jong Un na kauču predsjedničke rezidencije u Pyongyangu bodri Edinsona Cavanija koji pada u šesnaestercu pokošen ganskim metkom, ali sudac Siebert odmahuje rukom i ubrzo svira kraj.

Urugvaj je ispao, Koreja ide u osminu finala. Kamere stadiona u Dohi zumiraju urugvajskog centarfora koji istom onom rukom kojom je uništio afričke snove sada briše suze.

-Montevideo, Bog te ovog puta nije video – dere se euforični ganski komentator dok Luis Suarez s mržnjom u očima gleda prema afričkim nogometašima uzaludno tražeći ispriku.

Koju, jasno, nikada neće dobiti.