Piše: Maro Marušić

Kada se spomene reprezentativni nogomet osamdesetih godina, prosječnom zaljubljeniku u loptanje odmah na pamet dođe Argentina i njeno osvajanje Svjetskog prvenstva 1986. godine. Tu će priču nogometni fanovi zauvijek znati, posebno njenog glavnog aktera Diega Armanda Maradonu. Čovjek je s dva gola izbacio Englesku u četvrtfinalnoj utakmici - koja je zbog rata na Falklandskim otocima bila puno više od nogometne - zabivši jedan zgoditak rukom, a drugi nakon što je predriblao pola Ujedinjenog kraljevstva zajedno s Commonwealthom. Isto je ponovio u polufinalu gdje je s dva hica torpedirao Belgiju, a onda je došlo finale. Argentina je povela 2-0, ali Nijemci ne bi bili Nijemci da se ekspresno nisu vratili golovima Rummeniggea i Vollera. Svi su mislili da će Elf preokrenuti utakmicu, kao i milijun puta do tada, ali onda je Maradona uzeo loptu i s projektilom zemlja-zemlja uposlio Josea Burruchagu kojemu nije bio teško zabiti za naslov Svjetskog prvaka.

Bio je to epski naslov osvojen isključivo zbog genijalnosti Maradone. Imao je on u timu nekolicinu dobrih suigrača – već spomenutog Burruchagu, plus Valdana koji je Hrvatima puno poznatiji zbog izjave Miša Kovača kod Aleksandra Stankovića, nego nogometnom umijeću, te pouzdanog centarhalfa Oscara Ruggerija – ali to je manje-više to. Osim Valdana, u napadu Argentine igrao je nepoznati Pedro Pasculli, a ostatak momčadi sačinjavali su anonimusi poput Jose Luisa Browna, Jose Luisa Cuciuffa, Ricarda Giustija, Sergija Batiste, Hectora Enriquea, Julia Olartikcoechee, te vratara Nerya Pumpida koji isto tako nije bio svjetska klasa. Momčad Argentine bila je daleko od nekakvog Dream Teama, ali inspirativni Maradona bio je dovoljan za nezaboravnu titulu.

Međutim, Mali zeleni četiri godine ranije nije bio vanzemaljac. Na prvenstvu 1982., na koji su Gaučosi stigli kao aktualni šampioni, imao je tek 22 godine i nije postigao nijedan zgoditak. Suigrači su mu u Španjolskoj bili još gori nego što će biti četiri godine kasnije u Meksiku. Tamo je imao tri dobra suigrača, a ovdje samo dva – Daniela Passarellu i Osvalda Ardillesa – ostarjeli Mario Kempes koji je igrao krilo i nije dao nijedan gol nije bio od neke koristi. Napad su igrali potpuno zaboravljeni Ramon Diaz i Daniel Bertoni, a u obrani Olguin, Galvan i Tarantini za koje ni najveći fanatici južnoameričkog nogometa nisu čuli. Argentinu je izbacio strašni Brazil s Zicom, Falcaom i Socratesom, a Maradona je na toj utakmici zaradio isključenje. Koliko su plavo-bijeli smušeno izgledali na terenu najbolje pokazuju brojevi koje su nosili na dresovima. Veznjak Ardilles nosio je broj 1(!), napadač Bertoni četvrticu, a golman Ubaldo Fillol sedmicu.

Bezvezni sastav

Iako je, rekoh, reprezentacija Argentine osamdesetih godina prva asocijacija nogometnom zaljubljeniku, vidimo da je kvalitetom bila daleko od sjajnih ekipa koje su prije i kasnije osvajale Mundijal. Ali imala je Maradonu, čovjeka koji je mogao sam s deset konobara osvojiti s Napolijem titulu prvaka Italije, tada daleko najjače lige svijeta, i nije joj više trebalo. No krajem osamdesetih Diego je sve stariji i umorniji, a ostatak momčadi aktualnog svjetskog prvaka još lošiji. Stiže Mundijal u Italiji na koji Maradona odlazi braniti naslov s nikad gorom Argentinom u povijesti. Na otvaranju prvenstva Argentinci igraju s Kamerunom i istrčavaju s bezveznim sastavom iz jednostavnog razloga, jer bolji nemaju. Pazite tko je sve igrao u prvoj postavi – Juan Simon, Nestor Fabbri, Jose Basualdo, Nestor Lorenzo, Sergio Batista, Pedro Troglio, a u napadu, opet s čudnim brojem na leđima (tricom) istrčao je mladi Abel Eduardo Balbo, koji će tek kasnije u dresu Rome postati ozbiljan igrač.

Totalni autsajder Kamerun - koji je samo mjesec dana prije u sklopu priprema bio u Dubrovniku i jedva izvukao neriješeno s GOŠK-Jugom - dominira terenom, a svjetski prvaci se ne mogu sastati s loptom. A onda totalni šok – Francois Oman Biyik skače u zrak poput klokana na amfetaminu i zabija za nevjerojatno vodstvo Lavova. Trener Argentine Carlos Billardo u nevjerici vrti glavom i pita se što je sve ovo njemu trebalo. Mogao se oprostiti od reprezentativne klupe kao pobjednik, a ovako će ga pamtiti kao teškog luzera koji je uspio s Maradonom u ekipi izgubiti od afričkih lovaca na gazele. Razmišlja što učiniti, pa na klupi ugleda čovjeka koji izgleda kao rock zvijezda, a ne nogometaš koji je u stanju preokrenuti utakmicu. Ali nema Billardo alternative, pa pozove dugokosog da se spremi, iako je siguran da mu ni on neće pomoći, jer je ovaj više atletičar, nego tehnički potkovan golgeter.

I tako je u lipnju 1990., prije točno 30 godina, na svjetsku pozornicu stupio Claudio Caniggia.

Već u prvoj akciji svijet će ga zapamtiti. Uzeo je loptu i krenuo u prodor. Prvi Kamerunac ga je htio saplesti, ali ga Sin vjetra prolazi. Eto sad i drugog Kamerunca naoružanog lošim namjerama, ali dugokosi Argentinac i njega vara jedva ostajući na nogama, a onda odnekud doleti Benjamin Massing i skoro ga ubije. Start je bio toliko brutalan da je Massingu kopačka odletjela s noge skupa s Caniggiom.

- Njegova namjera nije bila toliko da mu polomi noge, nego više da mu otkine noge od ostatka tijela - napisao je o tom prekršaju Pete Davies u svojoj knjizi All Played Out.

Sudac Michel Vautrot nije dvojio – pokazao je Massingu crvendaća. Bilo je to drugo isključenje Kamerunaca na utakmici, ali katastrofalna Argentina ni s dva igrača više nije uspjela zabiti. Kamerun je šokirao aktualne prvake na otvaranju Mundijala i nitko normalan na svijetu ni pesos ne bi stavio da bi Gaučosi mogli proći skupinu, a kamoli doći do finala.

Na jedvite jade

Sreća po aktualne prvake da su bili u skupini sa Sovjetskim savezom i Rumunjskom čiji igrači nisu previše razmišljali o taktici i akcijama, jer je samo nekoliko mjeseci prije pao Berlinski zid i strijeljan je Ceausescu, pa im je najvažnije bilo ostati žive i zdrave glave u padu komunizma i velikim društvenim promjenama, jebo ti nogomet u ovom trenutku. Argentina je bez problema pobijedila SSSR, jer su Sergei Gorlukovich i ekipa razmišljali je li u domovini kakav državni udar i jesu li im najbliži u opasnosti, a ne kako zaustaviti Maradonu i Caniggiu.

Billardo je smatrao da ih sličan posao očekuje i u zadnjoj utakmici skupine protiv Rumunja, čiji navijači su više slavili smrt mrskog diktatora, nego točne pasove dragog Gheorghea Hagija. Ali Argentina je (bila) toliko loša da nije uspjela svladati ni demotiviranu Rumunjsku koja se za utakmicu pripremala praćenjem dnevnika s nacionalne televizije. Završilo je neriješeno i aktualni šampioni zauzeli su tek treće mjesto u skupini iza Kameruna i Rumunjske. Morali su čekati rasplete ostalih grupa da vide hoće li kao lucky looseri ući u osminufinala (tada su čak četiri reprezentacije iz šest skupina kao treće išle u nokaut fazu).

Naposljetku su se kroz ušicu igle provukli na megdan protiv paklenog Brazila s Taffarelom, Dungom, Alemaom, Jorginhom, Brancom, Mazinhom, Mullerom i Carecom. Čitava svjetska sportska javnost bila je ujedinjena u prognozi – mrtva Argentina nema nikakve šanse protiv jednog od favorita turnira, strašne reprezentacije koja se prošetala skupinom ostvarivši sve tri lagane pobjede. Od početka meča, Brazil je igrao viktoriju pred parkiranim autobusom Argentine u svom šesnaestercu. Nogometni svijet je po prvi puta u povijesti vidio taktiku 8-1-1, koju će često kasnije koristiti Jose Mourinho. Osam obrambenih igrača Argentine zaustavljalo je sitni vez brazilskih majstora želeći izbiti loptu do veznog reda gdje je jedino bio Maradona, a ovaj će onda naprijed dati završni pas za isturenog Caniggiu. Nema šanse da ova taktika uspije, što je ovom Billardu, pitali su se komentatori svjetskih televizija u mikrofon samo čekajući kada će ga Careca smjestiti i poslati ovu smiješnu ekipu kući. Argentina je čitavo prvo poluvrijeme i dobar dio drugog na protivničkoj polovici bila rijetka kao gay članovi Markićkine udruge U Ime obitelji.

Cijeli Buenos Aires, Rosario, Cordoba i ostatak zemlje dobro su znali da njihovi ljubimci strašnom Brazilu neće zabiti gol ama baš nikad. Jedina nada je bila da nekako autobus izdrži, pa da odu do penala i tamo na sreću prođu. Igrala se 81 minuta, Brazil je silovito napadao, osam obrambenih argentinskih panjeva uspjelo je nekako isčupati loptu, pa je degažirati do Diega Maradone na sredini terena. Odmah su ga okružila četvorica u žutim dresovima. Ovaj se poput Clinta Eastwooda u vesternima oslobodio sve četvorice, pa prevario još dvojicu i u padu gurnuo Caniggii u punom šprintu koji vara Taffarela i šalje Brazil kući.

Epski spektakl

Pola južnoameričkog kontinenta slavilo je novog heroja, a pola je zauvijek zamrzilo Claudija Caniggiu, čovjeka koji je brazilski Dream Team poslao kući i ostavio ga bez trofeja, koji su čekali punih 20 godina, još od doba Pelea. Bez obzira na veliko slavlje argentinski navijači su znali da bolje od ovoga ne mogu. U četvrtfinalu igraju protiv moćne Jugoslavije, ekipe koja je s dva majstorska gola Dragana Stojkovića Piksija izbacila strašnu Španjolsku, punu zvijezda Reala i Barcelone.

Billardo je opet u utakmicu s trupama Ivice Osima krenuo s taktikom 8-1-1. Refik Šabanadžović bio je zadužen za Maradonu. Preozbiljno je shvatio zadatak tukući ga još od intoniranja himni, pa je pocrvenio već u 31. minuti. Iako je Argentina igrala s igračem više i dalje se branila. Jugoslavija je napadala vođena dirigentskom palicom majstora Piksija, za kojeg će Diego kasnije reći da je jedan od najboljih koje je ikada vidio, a Zlatko Vujović i Safet Sušić prijetili su da će zapaliti protivnički autobus. Selektor Osim vidio je da može dobiti utakmicu s igračem manje, pa je umjesto da se brani i čeka penale, u igru gurnuo mladu zvijezdu Dejana Savičevića. Il Genio je u produžetku imao šansu za potopiti svjetske prvake, ali je promašio. Došlo se do ruleta jedanaesteraca. Tomislav Ivković uspio je skinuti penal Maradoni, ali nervoza je uništila Dragoljuba Brnovića i Faruka Hadžibegića, i Gaučosi su se opet nezasluženo provukli dalje. U polufinalu ih je čekao domaćin Italija.

Čitava svjetska sportska javnost opet je bila ujedinjena u prognozi – Argentina nema nikakve, ama baš nikakve šanse proći Italiju. Može joj se slučajno posrećiti protiv Jugoslavije, čak i protiv jakog Brazila, ali reprezentacija Italije je možda najmoćnija ekipa koja je ikad kročila planetom, a plus još igra kod kuće i to - ne bi čovjek vjerovao kako se sudbina poigrala s ovim polufinalom – u Maradoninom Napulju.

Oči čitavog svijeta bile su uprte u ovaj epski spektakl –  s nestrpljenjem se čekalo kako će strašni talijanski stroj pregaziti jadnu Maradoninu momčad na stadionu kojemu je donio toliko veselja. Italija je na putu do finala pobijedila sve utakmice i pri tom njen vratar Walter Zenga nije primio nijedan gol (što je još uvijek rekord Svjetskih prvenstava). Legendarni Zenga bio je sjajan golman, ali umjesto njega, na golu je mogao biti bilo tko. Trener Italije Azeglio Vicini tijekom prvenstva čak je razmišljao da golmana uopće ne uvrsti u početni sastav. Što će mu vratar kada ima najbolju obranu koju je svijet ikada vidio i koju će ikada vidjeti – Bergomi, Baresi, Ferri, Vierchowod, Maldini – koliko je im zadnji dio bio jak najbolje govori podatak da nije bilo mjesta za Costacurtu, Tassottija i Cira Ferraru. Mnogi stručnjaci pitali su se može li obrana s Maldinijem i Baresijem uopće primiti gol – u to vrijeme Francov i Paolov Milan više od godinu dana nije izgubio nijednu utakmicu u najjačoj ligi svijeta, eto o kakvom se bedemu radilo.

U veznom redu igrali su Roberto Donadoni, Roberto Mancini, Carlo Ancelotti, te prvi i pravi Princ Rima Giuseppe Giannini, a u napadu sjajni Roberto Baggio i Salvatore Schillaci koji je na tom prvenstvu zabijao iz svlačionice. Pored njih nije bilo mjesta ni za Gianlucu Viallija.

Billardo je opet krenuo s istom taktikom – osam u obrani, Maradona u vezi, Caniggia u navali. Cilj je doći do penala, jer nitko živ nije vjerovao da Italija uopće od ikoga može primiti gol, a kamoli od mrtve Argentine. Azzurri su krenuli pritiskati i već u 17. minuti uspjeli su zabiti. Tko drugi nego Toto Nazionale. Sve je gotovo, Argentina je ispala, nema šanse zabiti Talijanima koji se uopće nisu sjećali kada su primili zadnji gol – je li to uopće bilo u ovom stoljeću? – gledatelji pred malim ekranima okretali su program da vide počinje li Treći svjetski rat i što Gorbačov o svemu kaže, a oni manjinci koji su i dalje pratili utakmicu željeli su jedino svjedočiti koliko će golova do kraja zabiti Salvatore Schillaci.

A onda šok – igrala se 67. minuta drugog poluvremena, Argentina je prvi put uspjela izaći na protivničku polovicu, Olartikoechea je napamet ubacio jednu loptu u kazneni prostor, a tamo je omaleni Caniggia glavom prevario loše istrčalog Zengu, sukrivca za gol. Ali kako mu zamjeriti, golman Italije je tijekom cijelog meča potpuno nezagrijan, jer nema nikakvog posla. Argentinski autobus, na kraju balade, izdržao je do penala i Gaučosi su opet slavili.

Prije će Hrvatska ukinuti županije…

Claudio Caniggia s dva je gola uništio Brazil i Italiju, momčadi koje su realno trebale igrati finale tog Mundijala upisavši tako sebe u nogometne udžbenike. Mrtva Argentina uspjela se dopotezati do završnice preko najvećih favorita prvenstva. U finalu su opet igrali protiv Nijemaca, kao i četiri godine ranije, ali prije će Hrvatska ukinuti županije, nego Elf izgubiti dva finala zaredom. Golom Andreasa Brehmea, Matthaus, Klinsmann, Voller i društvo zasluženo su se okitili naslovom svjetskog prvaka.

No bi li sve bilo drugačije da Caniggia nije u 82. minuti polufinala s Italijom zaradio drugi žuti karton koji ga je udaljio od nastupa u finalu? Još uvijek se argentinski navijači pitaju bi li s Claudijom u ekipi Argentina ipak bila prvak svijeta? Bi li Sin vjetra i trećoj najjačoj ekipi, poslije Brazila i Italije, zapaprio? Ovako Maradona u taktici 9-1-0 sam zaista ništa nije mogao. Na to pitanje nikad nećemo dobiti odgovor, ali to je ujedno i jedan od razloga zašto je Caniggia ušao u legendu.

I to je, uglavnom, bilo sve što je napravio u karijeri.

Četiri godine kasnije Argentina ponovo s Maradonom i Caniggiom dolazi na Svjetsko prvenstvo, ali sada ima strašnu ekipu – Chamot, Simeone, Sensini, Redondo, Ortega, Caceres i u napadu Gabriela Batistutu, te Abela Balba koji je izrastao u zvijezdu. Jedni su od favorita. Gaze Grčku i Nigeriju na otvaranju prvenstva, ali onda dolazi do incidenta s Maradonom oko dopinga i sve kreće nizbrdo. U osmini finala ih izbacuje ista ona Hagijeva Rumunjska od četiri godine prije, ali koja sad više ne prati vijesti iz domovine pred utakmice, nego razmišlja kako ukrotiti Batistutu. Na kraju Argentina odlazi doma, a Caniggia završava ozbiljnu reprezentativnu karijeru.

Na Mundijal u Francuskoj ludi Pasarella, kao ni Redonda, neće ga zvati zbog duge kose, a na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Koreji bio je na klupi i uopće nije ulazio u igru zaradivši crveni karton kao jedini igrač u povijesti kojemu je to uspjelo.

U međuvremenu, ni na klupskom polju nije ostavio zapaženiji trag. Nakon sjajnih predstava na Mundijalu u Italiji, iz Atalante ga kupuje Roma. Ali nije tamo briljirao, jer je uskoro otkriveno da je konzumirao kokain otprilike u isto vrijeme kada je i Maradona uhvaćen s nosnicama u pekmezu. Obojica su dobili zabranu igranja od preko godinu dana. Mnogi će reći da je to talijanska osveta za masakr u Napulju koji su im priredili njih dvojica, a od kojega se Italija dugo oporavljala. Kasnije je kratko prešao u Benficu, potom se vratio u Argentinu, točnije u Bocu Juniors, gdje isto tako zbog obiteljske tragedije nije puno igrao, pa je poslije opet došao u Atalantu, gdje je nastupao u drugoj ligi, a onda pri kraju karijere otišao u Škotsku, prvo Dundee, a potom u Rangers. Navijači Glasgowa i dan danas pamte njegove golove velikom rivalu Celticu, ali realno nije Caniggia sveukupno ostvario neku impresivnu klupsku karijeru zbog kojega bi se šira javnost sjećala 30 godina kasnije od njegovog pojavljivanja na svjetskoj pozornici. Ipak, zbog nevjerojatna dva gola strašnim Brazilu i Italiji i šmrkanja kokaina u dvije nosnice zauvijek će ostati u sjećanju nogometnim zaljubljenicima.

U posljednjih 30 godina, još od tog nezaboravnog ljeta Claudija Caniggie, Argentina je na svakom prvenstvu imala sjajan sastav, puno bolji nego li je to bio slučaj osamdesetih i 90. u Italiji - Batistuta, Crespo, Veron, Redondo, Zanetti, Sensini, Simeone, Ayala, Almeyda, Gallardo, Riquelme, Claudio Lopez, Ortega, Samuel, Aimar, Kily Gonzalez, Burdisso, Milito, Cambiasso, Lucho Gonzalez, Mascherano, Julio Cruz, Saviola, Tevez, Di Maria, Maxi Rodriguez, Aguero, Higuain, Martin Palermo, Dybala i najzad njegovo visočanstvo Leo Messi – pa ipak sve što su uspjeli napraviti je ući u jedno finale, odnosno ponoviti rezultat koji su ostvarili Maradona i Caniggia zajedno sa smiješnim ostatkom momčadi.

Claudio je zabio možda samo dva važna gola u karijeri, ali njegov konačni učinak na duševno zdravlje prosječnog argentinskog navijača je jednak Messijevom. Sasvim dovoljno da postaneš ikona i uđeš u legendu.

Ne treba ti čak ni izjava: „Ako je kokain droga, svi smo mi narkomani!“