Film je to koji je otvorio ovogodišnji Filmski festival u Puli, a to je u domaćim medijima popraćeno gotovo istim naslovima: ''Pulu otvorio film koji nema veze s Domovinskim ratom', piše 100posto.hr. 

Radi se o ostvarenju koje nigdje ne tematizira tešku socijalnu situaciju, nema PTSP-a, nema političke korupcije i nema nesretnih životnih priča koje se provlače kroz tri mračne scene u cijelom filmu. U ''Aleksi'' zato ima dobrog, neobaveznog seksa mladih, privlačnih ljudi, kokaina i koncert Lidije Bačić.

Glavna protagonistkinja prava je milenijalka. Talentirana i lijena, prepuna ideja o boljem životu u Berlinu, ali nedovoljno motivirana da se za odlazak tamo i potrudi; samoživa je do krajnjih granica i potpuno nesvjesna toga, a njezina neopterećenost ono je što je ljude privlači.

Aleksi je djevojka u kasnim dvadesetima koja nikad u životu nije imala većih problema od toga koju će haljinu obući ili koji će joj tip (prvi) odgovoriti na poruku.

Ukratko, ona je pripadnica te lijene generacije koju su odgojili ljudi koji su se cijeli život ubijali da bi izgradili bolji život za svoju djecu, a sad im nije jasno zašto su ti klinci tako nezahvalni.

Aleksi očito ''pere'' kriza kasnih dvadesetih – završila je fakultet i sad je otprilike vrijeme da se suoči sa stvarnim životom. Ali, to je tako dosadno; zašto se ne bi vratila u obiteljski dom i malo uživala u donošenju krivih odluka? Kome je, uopće, naštetilo malo autodestrukcije?

Ljudima koji su stariji od 35 godina Aleksi će užasno ići na živce. Od načina na koji jede hranu – poput djeteta, s otvorenim ustima i bez ikakvog poštovanja – do odnosa prema seksu, koji je otvoren, znatiželjan i neopterećen. Ili, kako bi starije generacije rekle, Aleksi se ševi kao muškarac.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.