Tečaj je namijenjen stručnjacima koji se bave rehabilitacijom djece koja imaju teškoće u razvoju, onima koji se bave odgojem djece te roditeljima.

Voditeljica tečaja Silvija Philipps Reichherzer, koja je zbog tema vezanih uz djecu s poteškoćama dolazila u Dubrovnik u više navrata, pojasnila je za Dubrovački dnevnik kako je Marte Meo zapravo prirodna potpora razvoju, standard bavljenja ljudima, trenutno poznat u cijelom svijetu. Navedeni pristup se proširio iz Nizozemske, preko skandinavskih zemalja, postupno prešao i na druge kontinente, da bi danas postao poznatiji i u Hrvatskoj.

“Mi smo 2005. godine počeli učiti o tome, a danas u Hrvatskoj postoji preko stotinu Marte Meo praktičara, 15 terapeuta te jedan supervizor. Prošle smo godine organizirali i Marte Meo konferenciju koja je imala 169 polaznika iz 17 zemalja, a jedan je predavač čak došao iz Njemačke biciklom”, kazala je Philipps Reichherzer. Kako je i sama pojasnila, Marte Meo je latinski izraz koji govori o vlastitim snagama. Tim se pristupom pokušavaju potaknuti osobe koje se bave ljudima da te iste ljude na najbolji mogući način potiču na razvijanje, i to prvenstveno uz pomoć prirodnih elemenata koje svi mi u sebi imamo. U cijeloj priči, od velike je važnosti i slušanje sugovornika, ali i vedar izraz lica.

“Kad dijete nije zdravo, kad ne komunicira prirodno, mi obično gubimo te prirodne mehanizme. Bolesno dijete obično nećete gledati vedrim nego zabrinutim licem, pa je to isto dijete hendikepirano za taj doživljaj vlastite vrijednosti, mada to ne radite namjerno”, kazala je Philipps Reichherzer naglasivši važnost kontroliranja izraza lica.

Po pitanju položaja djece s posebnim potrebama u Dubrovniku, kazala je kako bi bila zadovoljna kada bi svi stručnjaci djecu s kojom rade gledali vedrim licima, kad bi ih pričekali da počnu kominicirati te da opisuju ono što djeca rade, a ne da im prvenstveno nalažu što da rade. “To Dubrovnik zna i može. To su prirodne metode koje su koristile dubrovačke majke i bake, samo što tada nije bilo toliko djece s teškoćama”, kazala je voditeljica tečaja.

“Mi u Hrvatskoj djecu s poteškoćama ne aktiviramo da se razvijaju na način da ako ono nešto ne može uraditi, mi to radimo umjesto njega. Struka je uvidjela da to nije pravi put. Neće vam nitko pomoći tako što vas hrani i daje vam ribu, nego ako vas nauči kako hraniti ribu”, pojasnila je Philipps Reichherzer napomenuvši kako je važno djeci s poteškoćama osigurati sredstva uz pomoć kojih će moći biti što aktivnija.

“Zašto bi djeca koja imaju cerebralnu paralizu morala koristiti olovku kad im je teško pisati i kad za to postoje tastature?”, navela je primjer. Po pitanju toga koliko sama država podupire takve projekte, voditeljica ovog tečaja navodi kako se Marte Meo održava svojim vlastitim snagama i svakodnevnim interakcijama. “Država treba osigurati radna mjesta, a u okviru tih radnih mjesta svatko se treba truditi da svoj posao odradi što bolje. Recimo, svaki vozač autobusa može hendikepiranom djetetu pomoći na način da bude ljubazan prema njemu, da mu omogući da uđe u autobus, pomogne... Za to ne treba državna potpora, a i sam vozač autobusa, i navedeno dijete, i cijelo društvo će biti sretniji”, zaključila je Philipps Reichherzer.