U dobi od trinaest godina krenuo je pješice u Pariz koji je tada bio grad bezbrojnih mogućnosti. Bile su mu potrebne dvije godine da prevali put od četiristo sedamdeset kilometara: putem se uzdržavao obavljajući pomoćne poslove u stajama i kuhinjama. Kada je napokon stigao, Pariz je bio grad u razvoju s milijun stanovnika, grad raskošnih palača i groznih sirotinjskih četvrti.

Vuitton je postao naučnik kod majstora Monsieura Maréchala, koji je izrađivao kovčege, a radnja mu se nalazila na križanju Rue Sainthonoré i Rue du 29 Juillet – gdje je danas poznati modni butik Colette. Godine 1854. se osamostalio i otvorio svoju radionicu u Rue-Neuves-desCapucines (danas poznata kao Rue des Capucines) i počeo prerađivati osnovni dizajn tadašnjeg kovčega. Zamijenio je klasični polukružni poklopac ravnim (kako bi se kovčezi lakše tovarili na kočije) i zamijenio kožu, koja bi nakon nekog vremena ispucala i popljesnivila, laganim drvom topole prekrivenim vodootpornim pamučnim platnom golubljesive boje koje je sam razvio, a nosi naziv trianon siva po velikoj Trianonskoj palači u Versaillesu.Vuitton se toliko isticao u pakiranju tih delikatnih tvorevina da je postao službeni paker i izrađivač kovčega za caricu Eugénie, ekstravagantnu ženu Napoleona III, podrijetlom Španjolku. Njezino kraljevsko jamstvo bilo je znak najvišeg priznanja.

Vuittonu je posao išao toliko dobro da je već 1859. morao proširiti proizvodnju.

Najpoznatija putna torba Vuittona je Damier, a dizajnirao ju jeLouisov tridesetjednogodišnji sin Georges 1888. godine. Riječi Marque Louis Vuitton Deposéeili registrirani zaštitni znakbile su napisane bijelom bojom unutar par kvadratića čime je zapravo pokrenuto brendanje luksuznih proizvoda. Još jedan od prepoznatljivih znakova Louis Vuittona su razbacani nebrušeni dijamanti, zvijezde i cvjetići, koji je Georges dizajnirao 1896. godine također kao odgovor na krivotvorenje i registrirao kao zaštitni znak 1905. godine. Nitko ne zna točno što ga je nadahnulo za taj uzorak, iako se vjeruje da cvjetovi vuku korijene iz pokreta japanizma koji je bio popularan sredinom 19. stoljeća. Ono što se danas sigurno zna jest da Japanci obožavaju Vuittonove proizvode i to pogotovo liniju s monogramima.

Obitelj Vuitton je za vrijeme rata bila podijeljena kao i sama Francuska. Georgesov unuk Claudelouis se 1944. pridružio Drugoj oružanoj diviziji u borbi protiv Nijemaca. Jean Ogliastro, suprug unuke Denyse Vuitton, bio je deportiran u koncentracijski logor i preživio; rođak René Gimpel, ugledni trgovac umjetninama, umro je tijekom deportacije u siječnju 1945. godine. Njihov je otac, Gastonlouis, pak iz političkih i poslovnih razloga bio pristaša višijevske vlade koja je surađivala s nijemcima, a na čijem je čelu bio francuski general Philippe Pétain, te je savjetovao svojem najstarijem sinu HenryLouisu da surađuje s Pétainovim režimom kako bi im opstao posao.

Obitelj Vuitton u globalizaciji je vidjela budućnost luksuzne industrije i iskoristili su sinergiju brendova u grupi kako bi isplanirali i pokrenuli njihovo širenje.  Vuitton sa svojim suradnicima pretvorili su luksuznu modu iz biznisa kojim je upravljao jedan čovjek ili obitelj u korporativnu industriju usmjerenu na zaradu, a sve to da se ne naruši integritet brenda.