Mlada dubrovačka umjetnica Andrea Vukoja Prce 2021. godine je u Splitu završila Akademiju likovnih umjetnosti, smjer likovna kultura i likovna umjetnost. Prije toga u rodnom je gradu završila srednju umjetničku školu za koju kaže da je veže sjećanje na odlične profesore. U školi je, naravno, imala i kiparstvo koje, priznaje nam, nije baš voljela, ali se ljubav prema tom obliku izražavanja kod nje osobno probudila tek tijekom studiranja. Najveći je utjecaj na njezin rad u srednjoj školi, ipak, imao profesor Lucijanović koji joj je bio i mentor, ali odmah priznaje kako su joj svaki od četiri profesora iz slikarskog smjera ‘stvarno bili fenomenalni’: i profesorica Selmani, profesor Piplica… Svaki od njih je imao ogroman utjecaj te ostavio veliki trag na sve učenike, dok je tijekom studiranja na Akademiji najveću ulogu u njenom stručnom stasavanju imao splitski profesor, inače grafičar Slobodan Tomić. 

Upisala je smjer likovna kultura i umjetnost, stekla zvanje profesora, ali se ta optimistična mlada žena ipak nije razočarala stoga što se po stjecanju diplome i akademskog zvanja nije mogla zaposliti u školi ili nekom od muzeja. Istina, bilo je razdoblje korone i Andrea je shvatila kako u tom razdoblju uopće nije lako realizirati odluku da zaposlenjem u sustavu prosvjete ostvari egzistencijalnu sigurnost. Po povratku u rodni Dubrovnik uslijedile su brojne prijave da bi, nakon zaprimljenih odbijenica, odlučila krenuti s umjetničkim radionicama. Nazvala ih je ‘radionicama slikanja uz vino’, što se pokazalo kao izvrsna ideja koja je zainteresirala brojne sugrađane, a bingo učinak te ideje traje još uvijek i polaznika nikada ne nedostaje.  

IZAZOVNI POČETAK  

Prisjećajući se povratka u grad i prvih dana potrage za umjetničkim identitetom, danima po mnogočemu izazovnim i obilježenih upornošću i željom za uspjehom, Andrea nam govori kako je ubrzo otvorila obrt i odlučila se malo više baviti keramikom. Uspjela je pronaći prostor i korak po korak, sve je nekako nezaustavljivo krenulo. Mladenački tvrdoglavo bila je sama sebi poticaj, a jedan od prvih koraka bio je pronalazak prostor odgovarajućeg po veličini i položaju na pravom mjestu.  

“Mislim da bi mi danas bilo još teže pronaći valjani prostor. Hoću reći da je taj izbor bio i tad težak i ne baš jeftin, ali sad su svi prostori postali preskupi a izbor je mojim kolegama preteška misija. Jer, sad su preskupi svi iole kvalitetniji prostori i uvijek treba imati i znatnu dozu sreće da se pronađe ono pravo. Ovaj prostor u srcu Lapada, u Ulici Iva Vojnovića, pronašla sam sasvim slučajno. Točnije, kad sam već skoro mislila odustati, mama je prolazeći ovim dijelom Lapada vidjela kako se taj prostor iznajmljuje. Pomislila sam kako nema šanse da tu uđem tako da nisam čak htjela ni nazvati kontakt telefon. Ipak, na kraju sam si rekla - idem probati, nemam što izgubiti. Ispostavilo se da sam s vlasnicom uspjela brzo pronaći zajednički jezik, jer je riječ o doista divnoj ženi tako da je, sve u svemu, stvarno sve super ispalo. Uselivši, mogla sam se posvetiti ne samo radionicama nego i radu na samoj sebi, svim profesionalnim izazovima, ali i svome usavršavanju te usavršavanju rada i pristupa polaznicima radionica koje sam ubrzo pokrenula, neslućeno uživajući u stalnom kontaktu sa sugrađanima, polaznicima radionica“, govori Andrea. 

POKRENUTI POSAO, ALI BITI I  MAJKA  

Trenutačno najviše radi s više vrsta gline za modeliranje keramike od koje uspješno stvara neobične i neočekivano intrigantne uratke koji pobuđuju na razmišljanje u stilu - “A vidi ovo“, “Jednostavno, a originalno“, “Zašto se netko ovog rješenja već nije ranije sjetio“... Premda joj umjetnost i obrt iziskuju mnogo vremena, ne posustaje i svaki trenutak posvećeno radi na svom umjetničkom izričaju. A kako doma ima malo dijete, treba sve prilagoditi te uskladiti majčinske i umjetničke obveze, u čemu joj maksimalnu podršku pruža cijela obitelj, tako da se sve može i stigne. Sin ima dvije godine i krenuo je ove jeseni u vrtić, pa joj je stoga mnogo lakše jer ipak ima kakvo-takvo radno vrijeme.  

Pokazalo se i kako život u zajednici ima prednosti: mama joj je uvijek bila na ispomoći i uskakala kad god je trebalo, što je bilo moguće jer radi sezonski posao. Uz to, majka je sebi donosila doma glinu te se Andrea već u prvoj godini sinova života tako dobro ispraksirala da je uz uhodani ‘baka servis’, sve ispalo kako se samo poželjeti može. Rad s glinom u obiteljskoj kući, posebno zimi, došao je kao prava radna terapija uz koju s najbolje opuštala stvarajući razne oblike. Pri tome se i njezina majka Vesela ubacila u posao te otkrila svoj skriveni talent za kojeg nije ni slutila da se negdje duboko u njoj skrivao. Tako je kći otkrila da je umjetničku žicu, zapravo, naslijedila od majke koja joj u svemu pomaže, a nerijetko i sama dođe u radionicu te zajedno stvaraju. 

KERAMIKA JE SKUP SPORT 

Na upit koji vid umjetničkog izražavanja najviše voli, Andrea priznaje kako to ne može reći jer joj to pitanje zvuči kao da je se pita koje dijete više voli.   

“Stvarno se volim izraziti i slikanjem i keramikom. Zapravo se keramikom nekako više bavim jutrom i danju, dok se slikanju više posvetim navečer, kad sinčić zaspe, ali i tad, naravno, samo ako nisam baš preumorna. Ali, budući da nemam previše vremena niti prostor izražavanja, uhitila sam se vođenja raznih radionica na kojima sam morala sam ograničiti broj polaznika. Tako da su sve te radionice uglavnom s deset, maksimalno 12 sudionika. Izabrala sam da su termini održavanja radionica svaki vikend: od petka do nedjelje ili samo petkom i subotom. Naravno da broj polaznika nije uvijek jednak jer, ovisno o interesu, nekad bude samo troje ili četvero polaznika i tad mi osobno bude baš lijepo jer sve djeluje nekako individualizirano. No, katkad bude i 12 ljudi, ali se i tad baš dobro zabavimo. I da, polaznici su uglavnom Dubrovčani, a ne turisti. Zasad sam se bazirala na cjelogodišnje, a ne na sezonske, odnosno ljetne radionice koje se u našem gradu održavaju većinom za strance. Priznajem kako se uvijek odazovem ako me, eventualno, pozovu iz nekog hotela u kojem organiziraju posebnu ponudu za svoje goste. No, u svojem prostoru radionice održavam uglavnom za naše domaće ljude, dok kolege umjetnici koji imaju svoje prostore u Gradu nekako su više okrenuti turistima i suradnji s turističkim agencijama. A kako sam ja u Lapadu, tako sam više posvećena našim sugrađanima koji tako ne mogu reći da u svezi ove vrste ponude ‘za njih nema ništa’ u našem gradu”, kaže Andrea dodavši kako naše ljude najviše zanima keramika.  

“Točno je da sam prvotno vodila samo radionice slikanja uz vino i te su radionice bile stvarno dobro posjećene. Tad sam ih većinom radila u Mokošici, točnije u prostoru jednog bara na Tenturiji u Komolcu gdje se znalo okupiti i po dvadeset ljudi! I baš me je radovao tako veliki interes. A onda se dogodilo to da je keramika nekako postala popularnija i kao da su se sugrađani nekako više zainteresirali za taj oblik umjetničkog izražavanja. Nasreću, uopće mi nije problem nabaviti materijal za rad jer ga nije nužno uvoziti budući da u Hrvatskoj postoje dvije jako dobre firme preko kojih se sve može nabaviti; i glina i boje, kao i sva ostala oprema. Ipak, zna se dogoditi da je u nekom trenutku nešto i to samo nakratko out of stock, npr. da nema glazura pa ih treba čekati dok se nabave iz Njemačke, Amerike ili tko zna odakle. Ali, generalno govoreći, nije mi teško nabaviti sve što trebam za rad i radionice, samo što je primjerice poštarina dosta skupa. Tako se zna dogoditi da naručim glinu za iznos od 100 eura, da bi me poštarina došla još stotinu eura! Taj trošak opterećuje, ali je tako jer su, u biti, materijali za keramiku skupi i može se reći da je keramika malo skup sport”, govori nam Andrea.  

POLAZNICE ODUŠEVLJENE  

Ovu priliku iskoristili smo i za porazgovarati s polaznicama radionica. Dok pomno koncentrirana prstima oblikuje glinu i po svemu sudeći, pravi četverokutnu šalicu za kavu, Đina Beusan nam kaže - dozvoljavam, ipak, mogućnost da je ovo možda nešto drugo, ali kažem vam da radim kikaru po svom gustu.  

“Zašto mora biti kao ostale? Nek' bude nešto ekstra, jer sam ja uvijek kontra. A ovdje sam došla da se opustim, ali i da se svi malo družimo. To nam svima treba”, govori.  

Tik do nje je Romana Vuletić ne skriva kako uživa u onom što radi. Za nju valja reći kako uspijeva načiniti kikaru neobično tankih stijenki, a tu zanimljivost objašnjava jednostavnim argumentom. 

“Iskustvo! Konobarenje stvara određeno iskustvo i stoga mi je lakše raditi sve što želim upravo na način kako ja to vidim i doživljavam”, govori.  

Među sudionicima radionice su i dvije djevojčice. Mlađa je Mia Perić (8) koja o dolasku na radionicu govori otvorenije no odrasle sudionice.  

“Idem u drugi razred osnovne škole, a ovdje sam se prijavila jer volim maštati i biti kreativna. I želje pretvoriti u nešto posebno. Svim ću  prijateljima u školi kazati kako je ovdje lijepo, a mislim da će se upisati i moja prijateljica”, kaže Mia, uz koju i njena sestra Mia sjedi. I naravno, izrađuje svoju kikaru.