Za portal Glazba.hr je govorio više o svom radu. 

Tvoja prva knjiga poezije Terca na tišinu, knjiga je koja sadrži pjesme koje je uglazbio Silente, ali ne sve; pjesme koje nije uglazbio Silente, opet, ne sve. Po kojem si ključu birao pjesme koje će biti ukoričene u tvoju prvu knjigu poezije?

Imao sam više ključeva. Prvenstveno sam birao pjesme za koje sam smatrao da mogu svoju dužnost, koja god da ona bila, obavljati i bez glazbene pratnje. Ja bih bio najsretniji kad bi se sve te pjesme uglazbile, ali dok se to ne dogodi, evo ih na papiru i nadam se da uspijevaju dotaknuti onoga tko ih čita. Malo mu ubrzati kucanje srca ili ga malo usporiti. Ovisi što kome treba.

Čini se da do objave pjesme „Terca na tišinu“ nije bilo toliko snažnog momenta gdje se naglasak stavlja upravo na tu odsutnost glazbe, na odsutnost razgovora. Glazbenici itekako znaju da glazba nisu samo note, nego i pauze na pravim mjestima, uzimanje daha prije početka fuge, značajne melodijske linije. Je li i ova knjiga tvoje metaforičko zastajanje? Prilika za neko osluškivanje bitnih stvari?

Ne bih znao, ali sigurno si ne prisvajam nikakvu originalost u odabiru tog motiva, prije će bit’ da sam ga maznuo negdje. To je vrlo čest motiv, ali, eto, u mom slučaju iskorišten je na specifičan način. Odsutnost razgovora u „Terci na tišinu“ nikad nisam smatrao negativnom. „Terca na tišinu“ je nadrazgovor, situacija u kojoj ljubavi ima dovoljno da popuni prazninu i odsutnost – kako razgovora, tako i drugih stvari.

Kada prolaziš kroz situacije kao umjetnik, imaš priliku izraziti kroz umjetnost ono što ti se događa u životu i tada neka tvoja najintimnija mjesta postaju taj čudesan trenutak. Mnogi umjetnici pišu o prekidima i neostvarenim ljubavima puno slobodnije, kao da na neki način uzimaju moć u svoje ruke i tako kontroliraju svoju bol, ali pisati o velikoj ljubavi nije toliko čest slučaj. O tome se ne piše toliko na neki slavljenički način, koliko god to bilo uzvišeno. Kako gledaš na to? Knjigu si posvetio Romani (op.a. njegova supruga), ali imam dojam da je više pjesama o trnju nego o cvijetu.

Malo toga što se spominje u ovoj knjizi došlo je iz mog života. Barem ne iz ovog kojeg trenutačno živim. Iz mog života dolaze motivacija, želja i neki vrtlog izraza koji sam kroz vrijeme izgradio i još gradim. To je stvarni život, cvijeće izvan pjesme i to sam posvetio. Situacije u pjesmama ljubavne su i univerzalne, ali izmišljene i odglumljene. Umjetno kao umjetnost sama. Da ja na taj način razmišljam i tumačim te osjećaje, da, ali da je to trnje stvarno, ne bih rekao. Ja sam uvjeren da je to kod svih tako. Što bi svijet bez lažnih Robinzona? Bolje lažno trnje nego lažno cvijeće.

Pisanje je vrlo osamljena aktivnost. Tko su tvoji prvi čitatelji i koliko si vjeruješ kada nešto napišeš? Čekaš li inspiraciju ili pišeš redovito? Imaš li one trenutke kada se pjesma sama napiše ili ti njome upravljaš? Kakav je tvoj proces pisanja?

U zadnje vrijeme sam dosta nesiguran. Nikad ne bih nekom pokazao tekst za koji ne mislim da je dobar, ali postoje nijanse unutar toga. Neki tekstovi su odmah jako uspješni i nije baš da mi treba potvrda da su dobri, jer ionako su se sami napisali i nemam ja što tu više izvodit’. Nekima ipak treba provjera ili meni treba provjera, ne znam više, ali očistim tu nesigurnost kroz prvo čitanje koje imam doma. To uglavnom dam Romani jer mogu na licu vidjeti valja li to čemu. Slično je kad dam Tiboru pjesmu, samo što njemu volim dati gotov tekst jer nikad ne znaš kad će on uglazbiti nešto. Događalo se tako da bi on uglazbio nešto što nije bilo gotovo i za što nisam mislio da je dobro, ali bi zapelo s glazbom i onda je gotovo, ne da se više taj tekst odvojiti od glazbe.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.