Sredina je devedesetih godina prošlog stoljeća. Uskoro ćemo završiti srednju školu. Nitko od cijele naše cijele generacije nema viziju što će sa svojim životom. Nitko osim Lukše Frankovića.
On govori kako će se i u futuru prvom i u futuru drugom baviti ugostiteljstvom, samo neka izađe iz školskih klupa. Prvo će otvoriti kafić, pa ako posao bude išao, jednog dana možda i noćni klub. Mi ga sumnjičavo gledamo i pitamo se gdje li nabavlja ovu vrhunsku dietilamid lizergičnu kiselinu.
Jer mi, za razliku od njega, nemamo ama baš nikakve tripove o budućnosti. Izgubljeni smo kao Japanci na plaži i Talijani na straži. Ali nije ni loše kada si izgubljen – jer kao što i sam taj pridjev kazuje – kada više nemaš što izgubiti, živiš u sadašnjem trenutku. Tako smo i mi provodili devedesete. Izlazili smo vani, muzika nam je bila smisao bivanja, živjeli smo kao da sutra ne postoji. Jer, realno, nije ni postojalo.
A nije postojala ni Župa dubrovačka. Razorena ratom, ljudi su se tek počeli vraćati, puno kuća još nije bilo obnovljeno. Danas je Župa, iako ima status općine, u biti predgrađe Dubrovnika. Mnoge mlade obitelji otišle su trbuhom za Lidlom, jer su cijene kvadrata tamo jeftinije nego u gradu, a i oni koji se nisu preselili u Župu, često tamo navrate trbuhom za vikend akcijom.
Gostujući svojevremeno kod Aleksandra Stankovića Mišo Kovač je kazao kako je u životu bio na samo tri koncerta. Dvaput na Karlu Metikošu – „velikom Mattu Collinsu“ - a treći koncert koji je pohodio bio je onaj Elvisa Presleya u Madison Square Gardenu kada se prilikom izvođenja My Way „spojilo nebo sa zemljom“. Baš poput Miša, i ja sam do sredine devedesetih bio samo tri puta u Župi. Dvaput na dječjem rođendanu – velikim Bešu i Njavru - a treći pohod bio je 1994. godine u Mlini Square Gusar kada nam je Fun H20 sedamnaest puta „spojio plisku s mrežom“.
Triput bio u Župi
Nevjerojatno iz današnjeg kuta (ekrana) zvuči da sam u svojih dotadašnjih 17, 18 godina života svega triput bio u Župi, ali svijet je tada bio puno šire mjesto. Recimo za Pasjaču – plažu koju godinama proglašavaju za jednu od najljepših u Europi - čuti ću tek petnaestak godina kasnije, a udaljena je od mojeg rodilišta na Pilama kap više od polumaratona kojeg Made Žeravica pretrči u osmom mjesecu trudnoće. Nije u to vrijeme bilo mobitela, interneta, Google Mapsa i društvenih mreža, Župa se činila daleka rupa – baš kao što je iz rodilišta Pile paralo Čile - no do nas je ipak doprla vijest da se tamo održava nekakav muzički festival na kojem još nijedan akord nije odsviran, a već je dobio nadimak Župstock. Muzika nam je tada bila sve – i majka, i maćeha, i jetrva, i zaova - naravno da ćemo ga pohoditi.
Odlučili smo iz grada poći pješke, hodočasnički, napravit ćemo My Way, briga nas čak i ako nebo istopi zemlju. Ah te tinejdžerske godine kada ništa nije teško. Ali - dodatne otkucaje na srce – zajeban je My Way po zvizdanu na Magistrala Square Gardenu. Etapu između Orsule i Dubca prolazili smo po najgorem suncu, spojilo se nebo sa zemljom i bez Elvisa Presleya. Stoga smo malo ohanuli, a netko od ekipe je ubrao drijenak, jer je znao da sam alergičan, pa mi ga je stavio iza uha, i zapjevao u skladu sa Župstockom:
If you're going to San Francisco
Be sure to wear some flowers in your hair
Ostatak puta je bio lakši, jer smo se kotrljali nizbrdo. Evo nas u Kuparima. Samo gdje je ta fuckin' Puntižela? Nismo ponijeli papirnati Maps, kako ćemo naći lokaciju? Beš, kao rođeni Župljanin, preuzima vodstvo, ali mi mu ništa ne vjerujemo.
-Ti si iz Čibače, nisi ni ti bio ovdje, priznaj – podjebavamo ga.
On govori da idemo na plažu u Srebreno, skočiti u more, pa ćemo tamo nekog pitati gdje je festival. Ajme majko, koja lijepa plaža, nikad je prije nisam vidio. Izgleda nekako srebreno, valjda se zato ovaj predio zove Srebreno.
-Ne, zove se Srebreno, po srebrnim naušnicama župskih baba – reče mi Čif.
Osjećaj kao Leonardo di Caprio u The Beach. Ljudi danas plaćaju stotine i stotine eura Qatar Airwaysu i Turkish Airlinesu da bi vidjeli neku mirnu tirkiznu plažu, a još do prije tridesetak godina, idilu si mogao naći u krugu zagrijavanja Made Žeravice pred početak trudova. Raj – Made in Župa. Da sve bude savršeno, odnekud se stvorila lopta, pa zabacismo i picigina.
Koncept Adventa
S plaže čujemo prve akorde tamo iz parka Striježice za koji, naravno, da ni godinama kasnije nismo znali da se tako zove. I ona plaža ispod parka kasnije će nas oduševiti (ni danas joj ne znam naziv, zovem je Puntižela). Tamo ćemo noćiti, ispod zvijezda, šugamani će nam biti gnijezda. Sretni smo, sadašnji trenutak na najjače. Da ovi bendovi na Župstocku budu najgori ikad, taj smo dan vidjeli dvije nove plaže, i ne znamo koja je bolja. Ekipica se od svuda počela skupljati. Javljamo se i gucamo vino koje se ugrijalo u ruksaku kao reaktor u Černobilu. To je posebni krug pakla devedesetih godina. Piti po suncu vino kuhano na suncu. Mi smo današnji koncept adventa i kućica otkrili još prije 30 godina. Vino nas je brzo obalilo iz uspravnog položaja u cvjećarsku perspektivu.
If you're going to park Striježice
Be sure to wear some flowers in your hair
Uopće se ne sjećam tko je svirao od bendova. Dena kada se ne sjeća samo kaže D' Berdo. Ili HaCe. Kao da je na kraju uopće važno. Ujutro se budimo na plaži, boli glava, gladni smo. Mravi su nam otkrili sendviče s paštetom. Pokušavamo ih maknuti, ali ne ide. Netko govori da je za ovakve festivalske aktivnosti najvažnije imati mravojeda za kućnog ljubimca. Ali ima paprika koja je odoljela. Žvačem je kao jabuku, a ona pucketa. Gledam more, prelijevaju se boje. Puntižela je završila. Uskoro će završiti i srednja škola. Počinje život. Nitko od cijele naše generacije nema viziju što će s njim. Nitko osim Lukše Frankovića. Jedini on zna da će se vratiti na gol plivališta u Mlinima, ali ovaj put na pobjedničkoj strani.
Danas, 30 godina kasnije život ne zna što bi s nama. Ubrzao se, a mi ga ne stižemo, ne dopušta nam pješice u Župu. Pametni telefoni, internet, Google Maps i društvene mreže… Svaki kutak planeta Zemlje je tu, nadohvat jednog klika. A kad je tako, onda ništa nema vrijednost, nema draž, u tom digitalnom svijetu svaka pasjača izgubi srebreno... Da, zaista, u ova tri desetljeća sve se stubokom promijenilo, osim posljednje subote u mjesecu lipnju kada iz udruge Kurenat u rano popodne objave proglas:
-Mi smo krenuli, a vi?
-Evo i nas, iako smo stari i spori, i pun nam je Dubac vrućine.
MARO MARUŠIĆ
