Piše: Maro Marušić

Za zadnji broj Dubrovačkog dnevnika radio sam intervju s Borisom Njavrom, posljednjim glavnim urednikom omladinskog lista Laus. Tom prigodom Njavro mi je poklonio sve brojeve koje je uređivao, njih 13, od 1988. godine, pa sve do veljače 1990. Baš sam mu zahvalan na tome, s guštom sam ih čitao, pa ću sada i vama ovdje predočiti razne zanimljivosti Dubrovnika iz druge polovice osamdesetih. Slušajući Njavra, bio sam mu zavidan, na ta sam vremena gledao romantizirano, no je li zaista bilo tako?

Laus je zaista bio fenomenalna novina, provokativnija nego što su mnogi mediji danas. Čovjek se zapita kako je to moguće obzirom da su vladali komunisti? Odgovor je dao sam Njavro – jedan sistem se urušavao, drugi još nije došao, pa je u tom nastalom vakuumu medijska sloboda bila nevjerojatna. Mogli su pisati što su god htjeli. Listajući sve te Lause, u oči upada kako su rijetko spominjali Josipa Broza Tita koji je relativno nedavno preminuo. Njavro ga tek spominje u uvodniku pod naslovom Idemo dalje, u broju iz siječnja 1990. Piše kako je njegova smrt bila početak kraja i s obzirom na tadašnje političke okolnosti, nije siguran hoće li se deseta godišnjica njegove smrti uopće proslaviti. Ćute se promjene, većina ne zna što one donose, ni kakve će biti. Drugim riječima, brojni Dubrovčani i Jugoslaveni uopće nisu sigurni što je to točno demokracija, a još manje kakva je narav kapitalizma.

U tom broju već se reklamira HSLS, uskoro će i prvi izbori u Hrvatskoj, a intervju daje Andro Vlahušić. Začudo, Andro u intervjuu ne spominje nikakvu politiku, čak ni ikakve ideje, poput prozračnog mosta i sličnih izuma koje će mu kasnije padati napamet. Drži se svoje struke, medicine, i govori kako treba provesti Projekt Dubrovnik – slobodan od pušenja. Vlahušić je ljut, jer je imidž pušača u Dubrovniku i Hrvatskoj još uvijek pozitivan, i zaključuje da „nema sreće dok je stvar takva“.

Goga i Luko -  znalci glazbe

Svaki broj Lausa na sredini ima podlistak o glazbi o kojoj najčešće pišu Gordana Mirošević i Luka Jerković pod nadimcima Goga i Luko. Moram ih pohvaliti na nevjerojatno svježim informacijama. Podsjetimo, to je bilo vrijeme bez interneta, niti je bilo lako doći do novih albuma, a još teže do najnovijih informacija iz svijeta glazbe. Zaista mi nije jasno odakle su iskopali da su The Cramps potpisali novi ugovor za Enigma Records ili da Pixies snimaju novi album. U istom broju donose popis najboljih albuma iz osamdesetih, njih točno 40, poredanih abecednim redom.

Zanimljiv je i razgovor a Anitom Ivanković koja se bavi body buildingom, a ima svoj Fitness klub na Babinom kuku. Baš je bila pionirka u tom poslu što se vidi iz intervjua u kojem govori da je mama baš ne podržava u tome što radi. Planirala je napisati i knjigu o vježbanju.

Sad se vraćamo u ožujak 1989. godine. Te godine je u veljači po Dubrovniku bilo pregršt koncerata. Kada mi je Njavro ovo pričao, baš sam bio ljubomoran. Zamišljao sam da su tada svi Dubrovčani bili alternativa, zaljubljeni u kulturu i umjetnost, no klasični poremećaj 'prije je u svemu bilo bolje' pokazao se i u ovom slučaju. Goga i Luko recenziraju dubrovačku publiku, pa kažu:

-…I dok je solistički koncert Momčila Bajagića  u Lazarete privukao oko 700 posjetitelja dotle ih je na prošlotjednoj svirci Partibrejkersa u istom prostoru bilo tek 150. Polazeći od toga da je svega 150 ljudi bilo zainteresirano da vidi Partibrejkerse u njihovom pravom elementu, možemo bez grižnje savjesti reći da u Dubrovniku ne postoji rock kultura, a ako je i ima, onda su je zaista profesionalno zakamuflirali – pišu Goga i Luko, pa se onda osvrću na koncerte Miladojke Youneed i Dee Dee Mellow koji su također bili loše posjećeni, a ističu i da su izvođači vrlo brzo „shvatili urođenu pasivnost dubrovačke publike“.

Urođena pasivnost dubrovačke publike

Nevjerojatno, kao da je tekst pisan danas, urođena pasivnost dubrovačke publike, hahahhahahahha. Ta urođena pasivnost dubrovačke publike u kombinaciji s lošim razglasom doveli su do toga, pišu Goga i Luko, da su  Partibrejkersi prekinuli koncert nakon samo 35 minuta.

-Dubrovačka publika se opet pojavljuje u ulozi zločestog vuka, a izvođač u ulozi Crvenkapice, te se udaljava s bine. Bez pljeska, naravno! – zaključuju u svom izvještaju.

Nije ovo jedini izvještaj s koncerata na kojem se kuka kako je bilo malo ljudi. Već u broju iz lipnja 1989. godine sličan tekst:

-Kada sam vidio prošli tjedan Tomaža Pangova na TV-u u udarnom terminu od devet navečer, osjećao sam se jako tužno. Uvjeren sam da ga je gledalo pola grada podno Srđa, vjerojatno su se iznenađeno pitali „gdje Slovenci ovoga nađoše, opasan tip?“ A samo sedam dana prije toga taj isti tip je svirao u Zelenoj naranči. Bilo je, uz konobare, negdje oko dvadeset ljudi. Čovjek prevalio veliki put, nadao se zabavi, a bolje bi bilo da je ostao kući i svirao porodici, možda bi skupio više svijeta. Prije njega, u istom prostoru, engleska grupa Terra, čak dva puta, posjeta skoro nitko. Arsen Dedić direktno iz legende, nakon dugo, dugo godina u Dubrovniku, odaziv opet jako slab. Svibanj pun koncerata prošao je, a za mnoge kao da ga nije ni bilo – piše novinar Halid Golubica (što je pseudonim pod kojim je pisao poznati dubrovački novinar), pa poentira nešto što bi se direktno moglo preslikati na jesen 2024. godine.

-Pitanje je je li itko više ima volje nešto mijenjati, da zove sve te ljude, da pokuša unijeti neku promjenu u svakodnevnicu koju ne želimo mijenjati!

Eto odgovora na pitanje je li prije bilo bolje. Uvijek je sve isto, samo se nama iz današnjeg kuta čini da je bilo super. Bili smo mlađi i bezbrižniji, ali poanta priče je da su ljudi uvijek isti. Malograđani koje zaboli za umjetnost, kulturu, Arsena, briga ih je samo za financijsku korist i svoje dupe. Kad smo već kod toga je li prije bilo bolje što se barem tiče ekonomije, pogledajmo samo ondašnju inflaciju. Laus iz travnja 1989. godine košta 1600 dinara, onaj iz svibnja 2700, iz lipnja 3000, a iz listopada i studenog iste godine čak 14 tisuća dinara.

U proljeće 1989. godine Dubrovčani nisu zadovoljni ni kako izgledaju trgovine na Stradunu, a za to krive monopolista Dubrovkinju.

-Anatomska struktura dubrovačke trgovine je toliko ogoljeno pojednostavljena da se sve svodi na pet riječi: skupo jednoobrazno sivilo monopoliziranog tržišta – pišu novinari Lausa te zaključuju da se Stradun mora ugledati na Knez Mihajlova ulicu u Beogradu.

Radeljević – gruška sramota

Dubrovčani se srame Gruža. Govore da je to svojevrsna favela Dubrovnika, ali da on može biti obnovljen i stavljen u službu turizma, trgovine i ugostiteljstva. Naravno, veliki problem je i tvornica Radeljević koja zagađuje more i zrak. O problemu Radeljevića u intervjuu govori ekolog Adam Benović.

-Radeljević zagađuje Gruž zbog političke podrške. On, ili mora promijeniti tehnologiju, pa biti čist, ili se zatvorit. Radeljević na ovom mjestu ne može egzistirati ukoliko barem ne ugradi adekvatne filtere – govori Benović o problemu koji su mnogi Dubrovčani, u međuvremenu zaboravili, kada se sjećaju da je prije bilo bolje.

U istom intervjuu, osvrće se na čistoću mora, koja je gora nego danas posebno u okolici.

-More je onečišćeno osim Gruža i u Uvali Tiha u Cavtatu, na dvije-tri lokacije u Župi, u Zatonu, kraj Hotela Lafodije na Lopudu, također Suđurađ na Šipanu. Na Lopudu se sva kanalizacija slijeva na hotelsku plažu. U Župi je kupanje manje opasno zbog hotelskih praonica. Njihove otpadne vode pune deterdženta ubijaju život u moru, mijenjaju ekosistem, ali i ubijaju bakterije koje bi mogle bit opasne za čovjeka. Dubrovnik skriva podatke o onečišćenom moru zbog turizma – istaknuo je Benović.

Zanimljivo da Laus rijetko piše o turizmu i turistima. Danas je gorući problem održivi turizam, a oni tim temama uopće nisu pridavali pozornost, što je i logično, jer se čini da je onda turizam bio puno manji problem nego danas. Jedan od rijetkih tekstova o turizmu je osnivanje privatne turističke agencije Gulliver koje su omogućile reforme Ante Markovića. Zaključak novopečenog privatnika koji je pokrenuo Gulliver jest da u privatnom sektoru ne radi ništa više nego u Atlasu, a da puno bolje raspolaže s vremenom.

Laus je često pisao koliko je Dubrovniku potreban omladinski kulturni centar. To je trebalo biti jedinstveno mjesto za koncerte, likovne izložbe, književne i filmske večeri, balet, ples i sve druge umjetnosti. Plan je bio da se nalazi u DOC-u koji se u to vrijeme gradio, ali rat je zauvijek prekinuo taj plan.

Posebno provokativan Laus bio je erotski dvobroj iz ljeta 1989. godine. Pun golotinje sa ženskom na zadnjoj stranici koja masturbira. Danas bi tako nešto izazvalo zgražanje, Crkva je tu zasigurno odradila dobar dio posla nakon hrvatske samostalnosti. A što tek reći za kolumnu najpoznatijeg dubrovačkog oriđinala Toma Šeparovića koja je izlazila iz broja u broj. Novinari su odlazili kod njega i slušali što govori, pa potom zapisivali. Mene često pitaju zašto u svojim kolumnama koristim vulgarne riječi, ali ja sam zaista bebuška prema svemu onome što je izlazilo u Lausu. Pogledajmo za kraj samo ovaj spektakularni djelić teksta iz usta Toma Šeparovića.

-…vidiš ovu mašinu za šit, ođe? Za nju sam ti jednu babu osam puta moro jebavat. Kad sam tek došo u nje, ona ti uzela čekić (mislio sam da me hoće ubit), i stala lupat po podu. Kaže meni, neka misle da radimo, a ne da se jebemo. I to na razne načine. A znaš li ti kako ti je to jebavat staru babu? Ima tu posla, sinko moj… Krvavo sam je zaradio. Nemoj mi ništa govorit. Kad ti je to doznala moja Jovanka, pomlatila se dole so ton babom. A još nijednom nije sjela šit za ovu mašinu, jer zna kako sam je nabavio. A ja to zbog nje napravio. A ova ti je baba prvo digla sa guzice kožu i stavila na lice, a poslije sa lica na guzicu. I došla meni da je poljubim. Ja jon govorim: „Neću te ljubit u guzicu!“ Onda ti je ona mene silovala. Sve je vikala: „Jebi me, majko moja, što je lijepo!“ Ili bi mi uzela glavić od kurca i trljala ga dole po sebi. Ti boga Isusa, što sam teško zaradio ovu mašinu!