Nastupi Linđa uvijek su bili posjećeni do posljednjeg mjesta, a narodne nošnje koje su nosili plesači svjedočanstvo su hrvatskog etnografskog bogatstva. Fundus nošnji je godinama stvaran i neprocjenjivo je bogatstvo koje se mora stalno obnavljati kako bi nastupi bili što kvalitetniji i vjerodostojniji.  Do Domovinskog rata je nabavljeno više od  četiri tisuće dijelova nošnji, od čega su polovica bile nošnje iz Hrvatske, a ostale  su iz bivših republika. Najstariji plesači govore kako su novac za prve nošnje dali Atlas i Turistički savez, kako je mnoge osobno otkupio voditelj Linđa Sulejman Muratović, kako se sad čuvaju u Lazaretima, gdje se o njima skrbe voditeljica fundusa etnologinja Marica Vlahinić i garderobijerka restauratorica Tajana Kera.

Velika obljetnica bila je povod za posjet Lazaretima gdje obilazeći Linđovu lađu Vlahinić govori kako su tu od svibnja do listopada redoviti nastupi u klimatiziranoj i dvorani opremljenoj teleskop tribinama, dok se ostatak godine probe odvijaju i u prostoru Umjetničke galerije, gdje su pohranjene i nošnje trenutačno izvan uporabe. Do Domovinskog rata, Linđo je balao plesove  iz cijele Jugoslavije i sve su nošnje bile u galeriji, da bi nakon obnove, u Lazarete bile prebačene  nošnje iz Hrvatske i Hrvata izvan domovine i koriste se za aktualni program Linđa. Kako nam govori Vlahinić, nošnje su to iz Srbije, Makedonije, Kosova, Bosanske Posavine i zovu ih mirujući fundus. Spremljene su po ormarima, preventivno konzervirane i zaštićene te se povremeno iznesu ako treba za izložbe, revije i slično. Također, tu je i Linđov virtualni muzej.

NAJVIŠE NOŠNJI SE POSUDI ZA FESTU

„Za izradu našeg virtualnog muzeja, sve smo nošnje povadili iz drvenih sanduka, poslikali, premjerili i zapisali sva oštećenja, oprali sve što se moglo, a ostalo posložili i tako sad imamo otprilike više od dvije tisuće pojedinačnih komada, ali ne i kompletnih nošnji susjednih zemalja. Mnogi ne znaju da smo dio reprezentativnih i bolje očuvanih poslikali u 3D tehnici iz svih kutova za virtualni muzej u kojem se može mnogo toga vidjeti. 3D fotografiranje je trajalo dugo, a u tom muzeju su i neke nošnje koje se više ne koriste. Nošnje posuđujemo pa smo dio makedonskih posudili Etnografskom muzeju za izložbu njihove zbirke makedonskih nošnji u Rupama. Za nošnje iz našeg podneblja često se javljaju iz Konavala i Primorja, posebno djeci za školske priredbe. Najviše nošnji posudimo za Festu sv.Vlaha: mnogi imaju samo dio nošnje i fali im nešto ili se žele obući u nošnje da sudjeluju u procesiji. Organizirali smo i više revija, naši članovi su vratili na pozornicu i pokazali nošnje koje se više ne koriste“, govori Vlahinić.

Nošnje posuđuju za neke predstave Kazališta i Igara. Tu su i redoviti nastupi su utorkom i petkom i nošnje treba pripremiti.

PLEŠE SE I U NOŠNJAMA STARIMA VIŠE OD 100 GODINA!

„Hrvatske i nošnje Hrvata izvan domovine iz Lazareta se nose na nastupe kojih je godišnje katkad više od stotinu! Svaki put nošnje koje 'izlaze vanka' treba održavati te se bijele stvari redovno peru. Imate stvari koje ne smijete prati, ali ih morate održavati i nužno obavljati   stalne sitne popravke“, govori Vlahinić. Kako kaže, nositi nošnje na turneje zna biti itekako izazovno.

„Naš fundus nije samo lijepo složen u ormarima i zaštićen, nego se nošnje vrlo često u metalnim kuferima nose avionima i autobusima na turneje i nastupe izvan Lazareta. Tako se nose i za nastupe na Gradcu i stave na tlo, a onda vidite kako smola kapa po robi koju morate zaštititi. Da ne pričam o brizi hoće li pasti kiša. Za Igre sve ovisi o vremenu, a na Gradcu i otvorenom dijelu Kneževa dvora često do zadnjeg trena čekamo hoćemo li vaditi ili sklanjali nošnje. To je ogroman izazov jer su nošnje vrlo vrijedne i mogu u trenutku propasti“, govori Vlahinić.

Turisti i gledatelji obično uživaju u nastupima, ni ne sluteći koliko je izazovno iznošenje tih nošnji. Stoga neke jako stare i rijetke stvari koje su više muzejski primjerci, pokušavaju više ne slati na pozornicu. Ali, još uvijek imaju nošnje stare više od sto godina i u njima se još pleše!

„Danas se, uz nove koreografije pokušava napraviti vjerna replika tih nošnji i da su puno lakše za održavaju. Problem su npr. jako stari ili vezovi koji puštaju boju ali se može napraviti strojni vez koji na sceni dobro djeluje i dovoljan je za potrebe brojnih nastupa. Zamislite znojenje i skakanje, a nošnje treba valjano održavati“, govori Vlahinić.

NA POZORNICI NIJE VAŽNO SAMO LIJEPO IZGLEDATI I BALATI

Njena kolegica Tajana Kera ističe kako joj je najveći izazov prenijeti ljubav i znanje, posebno mlađim članovima o nošnjama i hrvatskoj baštini. Kako kaže, na pozornici nije važno samo lijepo izgledati, pjevati i plesati. Jer ako nošnja ne stoji dobro - sve pada u vodu.

„Izazov je naučiti ih kako pospremiti za sobom, kako se ispravno obući i skladno izgledati sa svim plesačima. Uz posao kojim se mi bavimo, kad se ugase svjetla pozornice, to su najveći izazovi. Marica i ja smo se tijekom obljetnice 2015. godine susrele s Linđovom garderobom, ne kao plesači nego u ulozi ispomoći. Trebale smo prvo upoznati sve dijelove i funkciju nošnje, kako je održavati. Dijelovi nošnje koji puštaju boju puni su izazova, a to je i kako se snaći te oprati da na pozornici izgleda svježe i novo. Jer, u konačnici to oblače naša djeca“, govori Kera. Održavanje samih nošnji nije lagan posao, plesači su stalno u pokretu i znoje se. Pitamo ih kako uopće uspijevaju očuvati tako važne komade naše baštine. 

„Tako što smo dobar tim! Organizirane smo uz još dvije kolegice i potpora tehnike za ključne nastupe. Kad je dan za danom veliki broj izvođača i na turnejama sve mokro, trudimo se natjerati ljude da nošnju ponesu sa sobom u sobu. Inače, perilica i 'sušara' ovdje rade konstantno“, kaže Kera.

'KOTULU U KOJOJ SAM NEKOĆ BALALA SADA NOSE VRŠNJAKINJE MOJE KĆERI!'

Zanimalo nas je i oblače li isti plesači uvijek iste nošnje.

„Naravno da ne! Profesionalci su samo naši glazbenici, oni imaju svoje nošnje rezervirane za njih i u njima su uvijek na pozornici. Nošnje koje vidite u garderobama koriste svi i koristit će drugi naraštaji. Prije svakog nastupa odredi se plesna točka za tu večer, a potom svatko traži nošnju u garderobi. Ako je slučajno ne nađe, potražit će ju kod prijateljice ili prijatelja i u njoj tu večer balati. Bjelina se pere, dečki će možda u istoj košulji otplesali još jednom-dva puta, stavit na vješalicu, osušiti i opet koristiti. Ali, neke nošnje ne možemo stalno prati, tako da cure moraju nosit donje majice da se 'izoliraju' i tako se zaštite“, govori Kera, dok Vlahinić podsjeća na to kako postoje nošnje u kojima su plesale neke mame i kćeri, pa i none!

„U Linđu bala već i treća generacija dijela obitelji! To je poseban osjećaj! Kao i nama kad smo, npr. izvukle nošnje izvan uporabe za fotografiranje i popis, pa smo našli iznutra zapisano ime nekoga koga poznamo, a plesao je još 70-ih godina u toj nošnji. Što, opet, nije tako davno ni bilo!“, govori Vlahinić, dok Kera govori kako danas u istoj kotuli u kojoj je ona nekada balala, sada plešu djevojke koje su godište njene kćeri! Prisjetile su se i kako je Sulejman Muratović, kupujući nošnje prije 60 godina kad se osnivao Linđo, kupovao i neke već tad stare nošnje. Dio tih nošnji još i danas možemo vidjeti na pozornici na  mladićima od 16 godina! S  druge strane, ima dijelova nošnji, bjeline, koje se često peru i zovu ih potrošnom robom.

Poseban je osjećaj plesati u nošnji koja je doslovno etnografsko blago. Vlahinić govori kako nisu svi toga svjesni i kako joj je stoga najveći izazov unijeti ljubav prema nošnji kod mladih.

„Nekako je i nama dok smo plesale ta nošnja bila 'sporedna'. Bilo je: brzo, brzo obuci nošnju da stigneš na pozornicu. Nismo gledale kako je svaka priča za sebe, da svaki dio ima svoju priču, a svaki vez svoj uzorak i smisao“, iskreno će Vlahinić.

MUŠKARCIMA JE LAKŠE NOSITI NOŠNJU

Prosječna publika nije svjesna ni kako nošnja ima puno slojeva.

„Bizovačka nošnja iz okolice Valpova nosi se u samo tri sela, ima barem tri uštirkane potkotule i još jednu uštirkanu suknju. Ta verzija je svečana nošnja koju su žene prije izrađivale same za sebe prije udaje za dotu i sve se mjesecima šilo i vezlo, a oblačilo samo za misu i svečanu prigodu. Takve nošnje mi redovito nosimo svaki utorak i petak! Kad bi se žene prije oblačile u te svečane verzije nošnji, pomagale bi im majke ili bake. Za nastupe curama, pomažemo mi iz garderobe. No, stvari s puno slojeva se jednostavno nema vremena pripremiti te moraš biti spreman na kompromis a da sve na pozornici dobro izgleda, pa ćemo možda dignuti jednu potkotulu da bi curama bilo lakše. I dobro je kad imaš vremena prije nastupa, ali tijekom nastupa doslovno imate samo po par minuta da se presvučete iz jedne nošnje u drugu“, govori Vlahinić.

Muškarcima je puno lakše nositi nošnju jer se uglavnom radi o jednostavnijim verzijama. Međutim, nije svaka baš jednostavna. Tako vrlička nošnja od teške vune može težiti i šest, sedam kilograma. Prilično je izazovno u tome otplesati.

„To se na terenu više ne može naći! I onda se tako oznojen, nakon prilično zahtjevnog  dinarskog plesa morate u par minuta presvući u nešto skroz drugačije: treba stići obući se i uredan izaći na pozornicu!“, kaže nam Vlahinić.

ZAMRZIVAČ IMA POSEBNU ULOGU

Dok razgovaramo, posebnu pozornost krade – zamrzivač. Kako nam otkriva Vlahinić, pomaže im očuvati nošnje pa iznosi zanimljiv detalj.

„I on ima ulogu u našoj garderobi: neke se nošnje ne smiju prati, posebno vunene. Stoga ih preventivno stavljamo u zamrzivač da se unište razni nametnici. To je naša mala tajna“, govori.

Linđov fundus obuhvaća bogat izbor nošnji; od onih dubrovačkog kraja, preko Slavonije, Podravine, Međimurja, Posavine, rijetko nošnje sa Suska. No, ne iz Boke.

„Prepoznatljive kotule sa Suska su replike, ne originali. Imamo šokačke i nošnje Bunjevaca, ali iz Boke nemamo i nažalost nikad nismo imali neku koreografiju Hrvata Boke. Inače se nošnje nabavljaju kad se postavi koreografija, u dogovoru s koreografom ili umjetničkim ravnateljem. Nažalost, još nismo balali plesove Boke kotorske. Inače, za većinu nošnje koje i danas imamo najzaslužniji je Sule koji je išao na sela otkupljivati nošnje. Rekao nam je da u početku, dok se još nije prepoznao značaj Linđa, dio nošnji plaćao svojim novcem. Uglavnom bi našao neki kontakt na terenu da okupi vlasnike nošnji ili one koji ih izrađuju te bi Muratović kompletirao što treba. Netko bi prodao bječve, netko prsluk. Od početka Linđa je i on morao učiti što s čime ide i što se s čime može nositi. Odlasci po nošnje bili su avanture po cijeloj Jugoslaviji. Ali, to se promijenilo: neki nam dođu u želji da prodaju nošnju ili dio koji im je ostao, drugi traže savjet kako je sačuvati i obnoviti. Još uvijek se mogu pronaći ljudi koji rade s originalnim materijalima, ali uglavnom sve ide preko Facebook grupa ili nas ljudi pronađu, ali i mi na internetu pratimo što se prodaje“, kaže Vlahinić.

Nošnje su pravo etnografsko blago, a u prošlosti su često govorile o svakodnevnom životu, ali i onome tko je nosi. Kako objašnjava Vlahinić, nošnja puno otkriva o ženi: je li udata ili spremna za udaju, ili je udovica. Prema nekim nošnjama može se čak vidjeti je li žena već rodila i koliko djece ima! Mlađe žene uvijek nose jarke i puno crvene boje koja je uvijek znak mladosti i plodnosti. Kako žena stari, tako boje postaju zagasitije: dok djevojke nose pletenicu ili dvije, udane žene većinom prekriju kosu.

Linđo za nastupe koristi jednoobrazne nošnje, a na pozornici uglavnom ne koriste radne verzije. Kako kaže Vlahinić, katkad im je to krivo te se trude, koliko im to fundus dopušta, pokazati raznovrsnost i bogatstvo tradicijskog ruha Hrvatske. Kako u proteklih više od 60 godina, tako i u budućnosti.