Što se mene tiče, susreti s Vašom glazbom i s Vama osobno imali su odlučujući utjecaj na moj život:

1) Travanj 2010, London. Sjećate li se da tada nisu u cijeloj Europi letjeli avioni? Kao što ste Vi putovali iz Zagreba autobusom, tako sam ja pošla iz Praga, autom. Sama. Bila sam u stanju raspada. Imala sam trideset godina i taman par mjeseci prije rastala sam se sa svojim dečkom, pa sam se pitala – što će sada biti? Evo, bio je vaš koncert u Royal Albert Hall-u. I nakon koncerta, zahvaljujući nevjerojatnoj slučajnosti, bio je moj susret s Vama: jedva smo se razumjeli, jer nisam znala dovoljno hrvatski. Ali skontala sam, da ste mi dali tri zadatka: prvo, nauči hrvatski, pa (drugo) nađi sebi dečka  Dalmatinca i onda (treće) dođi skupa s njim na moj sljedeći koncert. Dali ste mi ovim rječima ogromnu nadu, inspiraciju i optimizam, svakako, rezultati, koji su sljedili nisam očekivala ni u najluđem snu. Slušajte: par mjeseci kasnije na Pelješcu upoznala sam dečka, muzičara i ribara, koji je kasnije postao moj muž i živimo sada u Dubrovniku sa naše dvoje djece. Hrvatski sam naučila usput. Da ne bi zaboravila češki, pišem knjige za Čehe, humoristične romane s Pelješca, koje, između ostalog, promoviraju Dalmaciju, vašu kulturu, tradiciju i način života.

2) Veljača 2012, Dubrovnik. Doletjela ja avionom iz Praga, i - da ispunim zadatak - dovela i svojega muža. (Odmah ste se zapričali o ribanju.) Ja vas pitala za dozvolu, jeli smijem prevesti nekoliko vaših pjesama za svoju najnoviju knjigu. Uputili ste me na vaše stihopisce, tako da sam mogla pričati sa brojnim sjajnim autorima, a na kraju s autorom Nadaline, Jakšom Fiamengom, postali smo čak i prijatelji. I opet ste meni postavili zadatak: izdati onu knjigu i donjeti Vam je ljeti na Korčulu.

3) Rujan 2012, Vela Luka. Izdala ja knjigu Priručnik jadranske zaručnice i otputovala na Korčulu, da vam donesem vaš primjerak. Listali ste knjigom, koja je inače izdana samo na češkom jeziku, dok niste naišli na jednu stranicu, koja je na hrvatskom, pa ste nju pročitali i rekli ste neka Vam donesem sljedeći dio.

Evo, izašao je i taj sljedeći dio. Vjerujte mi, da ima sada dosta Čeha, koji slušaju Vaše pjesme (što kažete da napravimo koncert u Pragu?). Mislila sam, da ću vam knjigu donijeti nakon današnjeg koncerta u Revelinu, ali nažalost, ovaj put, kad napokon imam lokaciju vašeg koncerta deset koraka od kuće i ne moram putovati preko cijele Europe, ne mogu doći. Tako, tužna, slušam vaše pjesme uz čašu vina i sjećam se svih ostalih momenata – tisuću noćnih kilometara na različitim autocestama, kada su me vaše pjesme držale budnom. Stotine trenutaka doma ili u kafićima, kad je slučajno na radiju počela neka od Vaših pjesama, i taman pogodila moje raspoloženje.

Što to bješe ljubav, koju je moj muž pjevao, kad smo se upoznali, pa smo istu pjesmu izabrali za prvi ples. Oprosti mi pape, koju sam prevela svojem tati, s kojim nekoliko godina nismo bili u kontaktu. Splite moj, koja je svirala iz mojeg otvorenog auta usred siromašnog srpskog sela usred Kosova, a ja ugledala muškarce i seljake, koji nikad ne plaču, kako tihe suze teku po njihovim licima. Moj galebe, koja je svirala sa radija u baru Buža, iza dubrovačkih zidina, a ja, pila gemišt i gledala more, beskrajno, mirno i tiho, vječno.

Nadam se, ako Bog da, trideset godina kasnije, opet ću sjesti na isto mjesto, gledati more i slušati Vridilo je.

A prije toga, nadat ću se, da ću doći na neki od Vaših sjedećih koncerata.

Hvala za sve te trenutke,

Blanka Pavlović