To je isti onaj Pavao, zapravo Savao, koji je progonio kršćane, ali se nakon pada s konja pred Damaskom i gubitka vida preobratio na kršćanstvo i ozdravio. Sv. Luka, njegov liječnik i vjerni pratitelj, među ostalim, u 27. i 28. poglavlju Djela apostolskih opisuje brodolom koji je sv. Pavao 61. godine doživio na obalama otoka Melite.

Prijateljski barbari

Naime, kako je sv. Pavao kao kršćanin 60. godine u Palestini optužen, kao rimski građanin pozvao se na priziv suda cara Nerona. Stoga je, zajedno s ostalim optuženicima, krenuo iz Cezareje put Rima. Trebali su stići u Puteoli (danas Puzzuoli pokraj Napulja), potom pješice u Rim, no plovidba se nije odvijala prema planu. Brod se, prema pisanju sv. Luke, nošen nepovoljnim vjetrovima, nakon četrnaestodnevnog lutanja „tamo-amo po Adriji" nasukao ispred otoka Melite.

Zahvaljujući sv. Pavlu, koji je utjecao na zapovjednika koji je sprovodio zatvorenike, spašeno je svih 276 brodolomaca. Naime, nakon nasukavanja broda, prema običaju, rimski vojnici su sve prijestupnike trebali pobiti, ali zbog sv. Pavla nisu.

Na otoku Meliti prijateljski su ih dočekali barbari, a sv. Pavla ugrizla je zmija koju je on otresao s ruke i bacio u vatru. Brodolomci su čekali tri mjeseca i u proljeće su se drugim brodom uputili prema Rimu.

U Dubrovniku je dugo, od 1. stoljeća, postojala snažna tradicija i predaja boravka sv. Pavla na Mljetu, međutim, prije nekoliko stoljeća navode iz Lukinih Djela apostolskih o brodolomu sv. Pavla preuzela je Malta. Naime, u antičko doba otoci Mljet i Malta nosili su isti naziv – Melita.

Naime, kad su Tuci 1530. godine s Rodosa protjerali Ivanovce, moćni viteški red s jakim utjecajem na papu, koji su se skrasili na Malti, događaj o brodolomu sv. Pavla počeo se povezivati s Maltom. Ivanovci su bili toliko moćni da su s lakoćom priču o brodolomu sv. Pala jednostavno krivotvorili.

Tako je brodom sv. Pavla na Malti postao nepobitna „istina".

Ananias Shirak (591.-636.), armenski pisac, matematičar, geograf i astronom, u djelu Geografija spominje četiri važna dalmatinska lokaliteta, Skardonu (Skradin), Isu (Vis), Corcyru (Korčulu) i Melanu (Mljet) „na kojoj se sv. Pavao spasio nakon brodoloma".

Indikativno je i to da bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet sredinom 10. stoljeća navodi da je sv. Pavla ugrizla zmija na Mljetu, a ne na Malti. Malta je diobom Rimskog Carstva 395. godine do kraja 9. stoljeća bila pod Bizantom kad je osvajaju Arapi. Nije vjerojatno da bi vladar njegova ranga previdom zamijenio te otoke. Očito je u njegovo vrijeme postojala svijest da se događaj zbio na hrvatskom otoku Mljetu.

Malta bez zmija otrovnica

Čak je i Maltežanin Mario Buhagiar tvrdio da je mjesto nasukavanja Pavlova brodamoglo biti Mljet, ali uzalud.

Ignjat Đurđević (1675.-1737.), dubrovački pjesnik, prevoditelj i povjesničar, napisao je raspravu u kojoj osporava brodolom na Malti. Biskup Vicko Palunko (1842.-1921.) također je vrlo argumentirano osporio „istinu" o nasukavanju sv. Pavla na Malti.

U novije vrijeme, uz brojne druge hrvatske znanstvenike, Antun Ničetić, profesor u miru Veleučilišta u Dubrovniku, bivši kapetan duge plovidbe, najgorljiviji je zagovornik teze da je sv. Pavao brodolom doživio na Mljetu.

On je stotinama puta plovio rutama sv. Pavla. Prema Ničetiću, dosadašnji istraživači i stručnjaci za Novi zavjet nisu vodili računa o plovidbenim okolnostima, navigaciji, mogućnostima broda, oceanografskim i meteorološkim razlozima.

Naime, u vrijeme sv. Pavla brodovi, poput rimske corbite kakvom je plovio sv. Pavao, nisu plovili u vjetar ni uz vjetar niti s bočnim vjetrom i valovima uz bok. Tako brod. sv. Pavla nije mogao ploviti sjeveroistočnim vjetrom u zapadnom kursu i stići na sjeverozapadnu obalu Malte. Upotreba plivajućeg sidra, što spominje sv. Luka, drugi je dokaz da je brod sv. Pavla plovio vjetrom u krmu, odnosno niz vjetar. Takvim se načinom plovljenja, niz vjetar, nije moglo stići iz Krete na Maltu. No, jugoistočnim vjetrom moglo se stići na Mljet.

Cijeli tekst pročitajte na Večernji.hr.