Za jednu anonimnu dubrovačku blogericu (podaci poznati redakciji) ne postoje tabu teme.
Seks, krv, znoj, masnice, lezbijska iskustva, strast, ljubav... Sve je to objedinjeno u njenom blogu, a što je najbolje od svega, sve priče imaju uporište u stvarnosti. Ljubavne afere sa starijim ili mlađim muškarcem, ženom, masturbacija, bol, tuga, bijes, sve to može se pročitati na njenom blogu.
“Znači, sve je istina. Kada sam otkrila poeziju, ona me spasila, omogućila mi je da se lakše nosim s emocijama kad postanu slova na papiru pa ih mogu analizirati i realno sagledati”, otkrila je blogerica za Dubrovački dnevnik. “Inače, sve što pišem dolazi iz te neke tamne ljudske strane, ljudskih strasti i emocija s kojima ljudi nekad i nisu u doticaju, ali ja osluškujem sebe i pišem. No, smatram da sam sasvim normalna cura”, pojasnila je. Inače, njeni omiljeni autori poput Baudelairea, Bukowskog, Selimovića i Jesenjina imaju slučan pristup umjetnosti; emocionalne dvojbe i tabu teme.
I zaista, svatko od nas ima svoju mračnu stranu. Samo što je pitanje koliko je pojedinac spreman otkriti i priznati što sve nosi u najtamnijim, najdudaljenijim područjima svoje duše i psihe.
Ocean
Uvijek kad sam tužna sjetim se nje... Valjda zato jer sam tada bila toliko sretna. Moja ljubav bez postojanja, osjećaji iz prošlih života, sudar karmi dva bića, najnježniji orgazam u zagrljaju... samo je duša bila bitna! Plivala sam u čaši vode u njenoj ruci, obuzeta i malena dok mi dlanovi klize po hladnom staklu iz kojeg jednostavno ne mogu izaći. Uzbuđena, mokra i nasmijana... sigurna i sretna jer me grle njeni prsti. Ispunjena jer sam u tekućini koja može utažiti njenu žeđ. Samo je ona znala napraviti od čaše vode cijeli ocean.
Beštija
Bijela koža moja je tvrđava, lažni osmjeh obrana, sakriva- poliamorna beštija, riga mokru vatru unutra, bijesna i potrebita. Miriše na jagode, ljubavi željna, dodira gladna, pliva mi plavim žilama. Hoću li ju pustiti van? Ipak je dio mene, ukroćena, draga mi, ne mogu više živjeti bez nje. Godinama je već sputana, znam da joj toliko toga nedostaje... znam, jer suzama mi vlaži gaćice.
Predivna ružnoća
Oblizujem zube u lažni osmjeh, lijepi se za nepce, postojan sjaji kao lak za kosu. Sada sam lijepa lutka u izlogu, žena iz zatupljujuće reklame. Najvažnije u lažnom osmjehu je da su kutovi usana uvijek prema gore. A zar nije u svemu važno da je dignuto? Da bi ti mogli uspješno penetrirati u mozak, kroz uši, ostavljajući za sobom samo žutu smolu. Cijeli stremiš prema cilju, lažni osmjeh je tu da zaštiti, zavede, zavara... Da preživim u ovom trulom društvu lažnih morala, "katolika", pravednika i bezgrešnih perverznjaka, malih mrava i velikih ustanova. Sve je iskvareno, a vrijedno bezvrijedno. Kada maske padnu ostaje samo predivna ljudska ružnoća... Volim to kod dobrih ljudi! Zaljubi se i ti u moju ružnoću, ona je stvarna.
Ostale priče mogu se pročitati na sljedećem blogu.
