Rođen pod Nehajem davne 1865., Kranjčević je svoju buntovnu narav pokazao doista rano ne završivši gimnaziju nakon čega je otišao u Rim u elitni zavod Germanico-Hungaricum s ciljem da postane svećenik, no nije to ostvario zbog izostanka svećeničkog poziva. Da je Rim na pjesnika ostavio jak dojam, dokazuju i njegove pjesme. Putovanja je nastavio kroz Bosnu i Hercegovinu obišavši Mostar, Livno, Bijeljinu i Sarajevo gdje je ostao punih osam godina na poziciji urednika književnog časopisa 'Nada'. Stručnjaci kažu kako je to razdoblje kada je Kranjčević uživao slobodu kao književnik i stekao zavidan ugled.

Istaknuti pravaš svojim je stihovima uspijevao usijati želju za promjenama, a nerijetko je pisao proročanski, bez straha za posljedice. Tako je njegova prva zbirka pjesama po imenu 'Bugarkinje' javnosti poslala poruku koja je ujedno bila i pjesnička i politička. Inače su ga zanimale muke i problemi svog naroda stoga je domoljubna nota ono što prati većinu njegovih pjesama.

Umro je 29. listopada 1908. u Sarajevu, gradu koji ga je proslavio.

Donosimo vam jednu od najpoznatijih pjesama Silvije Strahimira Kranjčevića.

Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlađe sne!

Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom mom se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!