Životni put Ibrice Jusića nije bio nimalo lagan, a glazbeni početak na skalinama zapravo slučajan, pišu 24 sata.
- Šetao sam gradom i tražio akustične prostore gdje ću svirati. Bilo je to 1965. godine. Kako nisam imao novca da sjednem u kafić preko puta i malo se odmorim, sjeo sam jednostavno na skaline i zasvirao. U blizini je stajao jedan zaljubljen par, malo su stajali i slušali, a poslije su mi prišli i pitali me pjevam li svaki dan ondje i bi li mi smetalo da sutra dovedu prijatelje da me slušaju. U to je vrijeme moj otac na Lokrumu, otoku ljubavi, imao štand s voćem i povrćem, pa sam i tamo znao zasvirati - prisjeća se Ibrica. U to je vrijeme nakon vojske trebao otići na rad u Njemačku, u Wolfsburg gdje ga je u Volkswagenovoj tvornici čekao posao tapetara za koji se i školovao.
Jusić je kazao i kako je vrlo rano vidio što je siromaštvo te kako je odrastao u obitelji sa sedmero djece.
-Od prvog svibanj hodali smo bosi da bismo sačuvali cipele za sljedeću zimu, doma su nas brijali na pipun jer se nije imalo za brijača - prisjeća se Ibrica. Odmalena je bio okružen umjetnošću. S osam je već pjevao u zboru, s devet u operetama i glumio u dramskoj grupi u sklopu Kazališta Marina Držića. Igrao sam, među ostalim, i Šegrta Hlapića, Ivicu i Maricu, pa su oduvijek govorili, trebalo bi ga dalje školovati, međutim grad nikad nije imao novca. Zato je svoje dane tratio na ulici, govorili su mu da je mali musliman i razbojnik, a do 14. godine već se njime pomalo bavila i policija.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE .
