Predavanju su nazočili roditelji i dio školskih psihologa.

Elektroničko nasilje je oblik agresije koji se ostvaruje posredstvom informatičke i komunikacijske tehnologije, a najčešći oblici su mu uhođenje, uznemiravanje, prijetnje, vrijeđanje, govor mržnje, tračanje, isključivanje, lažno predstavljanje, javno razotkrivanje, objavljivanje lažnih činjenica, objavljivanje video zapisa fizičkog maltretiranja, manipulacija i seksualno uznemiravanje. Za razliku od tradicionalnog, tzv. nasilja “licem u lice“ (koje prestaje odlaskom djeteta kući iz škole ili s igrališta), elektroničko nasilje može biti prisutno u svakom trenutku dok god postoji pristup internetu. Uz to, te je nasilne sadržaje moguće beskonačno puta pogledati i tako iznova nanijeti bol žrtvi, a žrtve nasilja stoga što su takvi sadržaji dostupni neograničenom broju ljudi, često imaju osjećaj da se ne mogu zaštititi i za sebe naći sigurno mjesto.

"Internet je sjajna stvar, ali je bitno kako ga koristimo: da nam služi i uz njega budemo sigurni ili da nam bude opasnost u životu, što se posebno odnosi na maloljetnike i djecu koja još nemaju razvijeno kritičko mišljenje. Roditeljima uvijek kažem: ako se vašem djetetu dogodi neka opasnost ili nešto neugodno, bitno je da vam se dijete povjeri i da vi kao odrasla osoba znate koga obavijestiti: nastavnika, psihologa ili ravnatelja škole, policiju ili socijalnu službu. I zato je važno da s djecom razvijamo povjerenje i da nam djeca kad godim se nešto, bilo što što im čini da se osjećaju neugodno, da se povjere nama odraslima", rekla je Buljan Flander i naglasila kako je ovih dana radila s četiri grupe s po 40 do 70 učenika šestog razreda četiri dubrovačke osnovne škole.

"Odlučili smo se za šeste razrede jer smatramo da tad prevencija još uvijek može djelovati. Naime, osmi razred te prvi srednje više nije prevencija jer su oni već sve doživjeli što bi trebalo prevenirati. Kroz razgovore su se, nažalost, potvrdila očekivanja da su već u šestom razredu doživjeli jako puno opasnosti s interneta: izrugivanje, ismijavanje, isključivanje iz grupa, a neki od njih su i počinitelji takvog oblika nasilja. Radili smo na tome što je šala, a što je nasilje, naučili da je šala samo ako je objema stranama smiješno. Ako žrtvi nije smiješno, a meni je smiješno, taj to nije šala nego - nasilje! Teoretski, djeca zapravo jako dobro znaju što je nasilje, ali je bitno da razgovaramo i da sama djeca donesu neke ideje kako dalje ne širiti nasilje. Pričali smo i o onome o čemu s njima nitko nije razgovarao, o sextingu i sextortionu", rekla je. 

Objasnika je kako je sexting slanje, primanje i prosljeđivanje seksualnih sadržaja, a  sextortion je ucjenjivanje. 

"Pošalji mi još takvih sadržaja, inače ću pokazati tvojim roditeljima i tvojim nastavnicima. Nažalost, neka djeca su već doživjela da im se traži za vrijeme igranja igrica da im traže takve eksplicitne fotografije. Dio djece je doživio da su dobili golišave fotografije žena i muškaraca te intimnih dijelova tijela drugih ljudi. Doživjeli su i seksualno uznemiravanje u smislu širenja nekih seksualnih glasina povezanih uz njih",rekla je uvažena psihologinja i priznala da joj se i nakon 43 godine rada čini da je nasilje djece danas okrutnije nego prije 20, 30, 40 godina, a posebno je okrutno cyber-nasilje jer oni nemaju žrtvu ispred sebe.

"Tu nasilnici ne vide na licu žrtve je li je to boli ili vrijeđa. Osjećaju se jači i stoga je to nasilje okrutnije. Tako smo danas razgovarali i o tome što je seksualno uznemiravanje, a što je šala. Ali, djeca zapravo vrlo dobro znaju, samo im je bitna podrška odraslih da to prijave, da kažu odrasloj osobi. Imam veliki broj djece u tretmanu i znam da je međusobno povjerenje djece i roditelja apsolutno ključno u tim situacijama, jer su djeca već u šestom, sedmom, osmom razredu slala golišave slike i onda su ucjenjivani da ih još šalju. I slali su ih iz straha da im ne bi rekli roditeljima te su se još više ukopavala u problem, još više im je padalo samopouzdanje, bili su suicidalni, samoozljeđivali su se i zapravo se nisu usudili nikom reći što se događa da ih ne bi osudili zašto su prvi put poslali takvu sliku", objasnila je. 

Obrativši se nazočnim roditeljima i psiholozima, Buljan Flander je naglasila kako joj je stoga važno da kaže roditeljima ako se tako nešto i njima dogodi, da od osuđivanja djeteta nemaju ništa.

"Trebamo djetetu dati podršku da to prevlada jer značajan broj djece kojima se to dogodilo i koji su kod mene u tretmanu, ne žele više ići u školu zbog osjećaja srama, krivnje, odgovornosti, straha što će im drugi reći! Jer, to je doba kad su im vršnjaci najvažniji, važniji nego su im roditelji! Osobno sam 2019. godine radila istraživanje sa srednjoškolcima prvih i trećih razreda, uključujući i djecu iz Dubrovnika. Rezultat je da 60 posto djece sudjeluje u sextingu. Zadarsko sveučilište je 2022. godine utvrdilo da 70-80 posto srednjoškolaca sudjeluje u sextingu, a značajni broj djeca je nastavio slati te golišave fotografije i videe pod ucjenama i iznudama da se to ne objavi, što je sextorching. To su začarani krug i spirala očaja kad djeca čekaju što će biti sljedeći zahtjev i što mogu poslati, a da ne bi rekli njihovim roditeljima i nastavnicima. Tu je ponovno bitno povjerenje, da kažu roditeljima što im se događa i da im roditelji, odnosno odrasle osobe pomognu da se to zaustavi. Ako su takve osobe mlađe od 14 godina onda mogu odgovarati njihovi roditelji, a zbog takvog ponašanja i oni mogu dobiti neke sankcije", rekla je. 

Na kraju predavanja poveo se i razgovor s roditeljima, a posebno je dojmljiva bila priča jedne majke koja je opisala osobno iskustvo s predstavnicima škole povodom fizičkog nasilja kojeg je doživjela njezina kći. Poručila je roditeljima da vjeruju svojoj djeci i da ih svakako podrže, što je svakako i bio cilj ovog vrlo zanimljivog predavanja.