Pitanje za milijun eura: znate li iti jednog dobitnika medalje u bilo kojoj sportskoj disciplini od prve moderne Olimpijade 1896. u Ateni do 1936. u Berlinu? Naravno da ne znate. Prvi osvajač olimpijske medalje koga pamtite je Jesse Owens s čuvenog olimpijskog summita kojeg su organizirali nacisti. Taj četverostruki osvajač zlata nije vam se urezao u pamćenje zbog prvih mjesta, nego jer je to napravio u Hitlerovom dvorištu, u vrijeme kada je njemački diktator govorio da je arijevska rasa najsuperiornija od svih, i da se svi ostali narodi, Židovi, Romi, Slaveni, crnci i ostali ne mogu uspoređivati i natjecati s njemačkom, arijevskom rasom.

Stari zločinac bio je u pravu što potvrđuje i sam crnac Owens – daleko iza sebe ostavio je plavokose i plavooke supermene dokazavši Hitlerove riječi da se „njemačka rasa ne može uspoređivati i natjecati s crncima“ na 100 i 200 metara, ali ni u skoku u dalj.

Ono što je Jesse Owens napravio u Berlinu ponovio je Carl Lewis na Olimpijadi u Los Angelesu – osvojio je četiri zlata u istim disciplinama. Međutim, za stotinu godina – kada se brojne generacije izmjene – rijetko tko će se sjećati da je Lewis osvojio brojna olimpijska olimpijska zlata, od toga jedno u Seulu kada ga je u finalu ostavio daleko iza sebe drogirani partijaner s koncerta Chemical Brothersa – Ben Johnson se zvao – ali ga je policija uhitila s nedozvoljenim sredstvima, te predala prvo mjesto Carlu.

Ali bez obzira što se te generacije neće sjećati Lewisa, dobro će znati za Owensa. Da bi se ušlo u nezaboravnu historiju, koja ne umire smjenom generacija, nije dovoljno osvojiti devet olimpijskih zlata kao Carl, već se treba uhvatiti u koštac s nekim tabuom većim od sporta i života uopće. Treba slomiti okove koji priječe etički progres ljudske vrste, najsuperiornije, ali i najzločestije od svih živih vrsta na planetu Zemlji.

Upravo takva je bila finalna utrka na 200 metara s Olimpijade u Meksiku 1968. godine. Po prvi put u povijesti čovječanstva, homo sapiens je pretrčao dvije stotine metara za manje od 20 sekundi. Bio je to, naravno, opet crnac iz Amerike Tommie Smith koji je osvojio olimpijsko zlato pretrčavši 200 metara za 19,83 sekunde ostavivši iza sebe australskog bijelca Petera Normana i još jednog američkog crnca Johna Carlosa.

No u našoj priči o etičkom progresu ljudske vrste nije riječ o probijanju granice od 20 sekundi. Riječ je o nečemu puno većem, koje, da bi ušlo u nezaboravnu povijest, mora imati i drugu stranu priče koja je izvan sportske staze. A 1968. je bila upravo takva – u Americi je ubijen Martin Luther King, a crnci, iako slobodni na papiru, bili su moderni, američki robovi okovani lancima segregacije i gaženja ljudskih prava.

Još jednom u povijesti dogodilo se da se povijest ponovila – Američki bijelci su, baš poput Hitlera, govorili kako su superiorniji i nadmoćniji od crnaca, iako je Tommie Smith bez problema mogao pretrčati 200 metara za manje od 20 sekundi, a nijednom bijelcu to ni približno nije pošlo za šprintom.

On i njegov kolega iz reprezentacije nisu mogli gledati taj sramotni rasizam i šutjeti – iako bijeli Amerikanci nisu nikad diskriminirali svoje sunarodnjake crnce, olimpijske šampione. Dogovorili su se da će na dodjeli medalja na pobjedničkom postolju napraviti scenu – tako je nastala nezaboravna fotografija koju će čovječanstvo vječno pamtiti -  Smith i Carlos na pobjedničko postolje popeli su se bosi s crnom rukavicom, koju su za vrijeme intoniranja američke himne, stisnuli i visoko podignuli u zrak. Bio je to neviđeno hrabar protest za potporu ljudskim pravima - koja su u to vrijeme u Americi bila rjeđa od Rusa u njujorškoj podzemnoj željeznici – a kući im je donio brojne probleme. Umjesto da ih svečano dočekaju kao olimpijske osvajače i slave probijanje granice od 20 sekundi, Smitha i Carlosa su svečano dočekale prijetnje smrću, a i izbačeni su iz američke olimpijske reprezentacije pod izgovorom da politici nije mjesto na Olimpijadi. Iza te odluke stajao je šef Olimpijskog komiteta Avery Brundage, isti čovjek koji je vodio američku reprezentaciju na Olimpijskim igrama u Berlinu smatrajući da u nacističkim pozdravima na olimpijskim stadionima nema ništa politički sporno.

Iako su Smithu i Carlosu zbog prosvjeda, atletske karijere uskoro okončane, prošli su puno bolje od misterioznog osvajača srebrne medalje, bijelog Australca Petera Normana. U to je vrijeme, segregacija crnaca bila je jaka posvuda na svijetu, a osim Amerike, posebno u Južnoj Africi i Australiji.

Norman je to itekako dobro znao. Malo prije dodjele medalja prišli su mu Smith i Carlos otkrivajući što će napraviti.

-Vjeruješ li u ljudska prava? - upitali su ga.

-Vjerujem.

-A u Boga?

-Veliki sam vjernik.

-Ono što namjeravamo napraviti više je od bilo koje sportske pobjede - rekli su mu. 

-Uz vas sam - rekao im je Australac i zbunio ih svojom podrškom.

-Mislio sam da ću u njegovim očima vidjeti strah, ali sam vidio ljubav - ispričao je poslije Carlos.

Norman je tako na pobjedničkom postolju nosio bedž okačen na svoju trenerku s natpisom 'Olimpijski projekt za ljudska prava' dajući punu podršku svojim crnim atletskim kolegama u njihovim nastojanjima za bolji i pravedniji svijet.

Naravno, poslije Olimpijade, rekoh, Smith i Carlos imali su brojne probleme, ali barem su ih u američkoj crnačkoj zajednici smatrali herojima. Za razliku od Australca kojeg kući nitko nije smatrao junakom, nego izdajnikom. Iako je bio najbolji australski sprinter i vlasnik nacionalnog rekorda Down Undera  - koji nije srušen sve do danas - nije se našao u reprezentaciji za sljedeću Olimpijadu u Munchenu. Odrekli su ga se i kolege, ali i obitelj. Ostao je bez posla i primanja, a obuzela ga je i depresija. Kada su mu ponudili posao u Olimpijskom odboru tražeći da osudi poteze Smitha i Carlosa, odbio je. Jedva je preživljavao potpuno odbačen od vlastite zemlje. Što je najluđe od svega ni crnci u Americi nisu mu odavali bogzna kakve počasti. Tako je na Sveučilištu u San Joseu postavljen spomenik Smithu i Carlosu u čast, ali Norman je izbrisan s pobjedničkog postolja, kao što ga je i vlastita zemlja htjela izbrisati iz kolektivne memorije.

Čak nije pozvan ni na otvaranje Olimpijade u Sydneyu 2000. godine. Umro je od infarkta šest godina kasnije nikad ne dočekavši ispriku Australije, koja se u parlamentu dogodila tek prije četiri godine.

Lijes na sprovodu nosili su mu upravo Tommie Smith i John Carlos, ljudi za koje se nesebično borio. Veliki hrabri heroji nosili su mrtvo tijelo još većeg heroja.

Bijeli Australac mogao se praviti da ga ne interesiraju problemi crnih ljudi u nekoj tamo dalekoj Americi. Da je to napravio, u svojoj bi državi bio slavljen, imao bi novaca, posao, obitelj ga se ne bi odrekla – živio bi mirnim i udobnim životom.

Ali Norman to nije mogao, nije želio gledati nepravdu, šutjeti kao onomad Avery Brundage u Hitlerovom Berlinu.

Stavio je čitav svoj život i karijeru na kocku, jer je borba za ljudska prava i etički progres ljudske vrste važnije od svega. Samo da se pravio da je glupi sportaš, koji eto, ne prati politiku i ne zna što se događa u svijetu, mogao je imati sve one materijalne pizdarije kojima teži većina ljudi – slavu, moć i novac.

Samo da se pravio kao što se glupi prave hrvatski nogometni reprezentativci koji okreću glavu od Zdravka Mamića i šute nad segregacijom Eduarda da Silve i drugim mutnim poslovima nogometnog bossa.

Samo da se pravio kao što se glupi prave vrhunski tenisači dok s ponosom nose majice Nikea i Adidasa s RF inicijalima, koju im proizvode dječji robovi po Kini, Tajlandu i Kambodži.

Samo da se pravio kao što se glupi prave njih 99 posto vrhunskih sportaša, koji imaju moć mijenjati svijet i raditi na etičkom progresu ljudske vrste, ali ih to ne interesira  -sve dok ih besramno bogate korporacije skupo plaćaju u svojim reklamama, nikad neće govoriti o radničkim pravima.

Mogao je tako i Norman kada su mu prišli Smith i Carlos i rekli mu da namjeravaju napraviti nešto puno više od sportske pobjede. Mogao je šutjeti kao hrvatski nogometni reprezentativci, ali je rekao:

-Uz vas sam!

Zbog tih muda dugih 200 metara, Petera Normana će se sjećati i za stotinu godina.  Umjesto straha u njegovim očima na slavnoj fotografiji iz Meksika, generacija iz 2116. godine, vidjet će ljubav.

Mara Marušića možete pratiti i na Facebooku