SAD VIDIMO GDJE JE DUBROVNIK BEZ MASOVNOSTI Kuglica sladoleda po glavi turističkog nomada odjednom je postala sanak pusti

Autor: Vedran Salvia Autori fotografija: Grgo Jelavić/Pixsell
Sve je u Gradu zastalo i pretvorilo se u ništa uz ovo doba korone. Turista nešto ima, nije da nema, ali kad se zna koliko se može, odnosno koliko je sve usmjereno ka tih nekoliko mjeseci turizma, onda se svako prazno mjesto na sjajnome Stradunu zrcali kao posebna vrsta nesreće.

Smisao koji nedostaje jest taj zašto smo sad nostalgičari predkoronskog doba, istog onog vremena kad se grintalo oko gužvi, koje su nam kazivale da nije to ono što želimo jer su nam, tada se to mislilo, mogućnosti puno veće od novca kojeg se zaradi putem turističke masovnosti.

Navijalo se za nekakav elitni turizam.

Dojam je kako nikad nije bilo više elitnih turista, posjećuju Dubrovnik sestre Ecclestone, bile su tu luksuzne jahte, em najveća, em najluksuznija, a učestali su i privatni avioni. I tako u zlo doba dogodio nam se elitni turizam. Svi ti prefiksi "naj" vraćaju nas u svijet mašte onoga što smo žarko željeli, a nikad nismo u tome uspijevali, barem ne u toj mjeri da živimo samo od toga.

Danas to imamo i, naravno, ponovo od toga ne može se živjeti, te se uvidjelo da smo najviše zarađivali od tih dosadnih gostiju s kruzera za koje se govorilo da samo kupe sladoled. 

Prvo i osnovno - ružno je turizam dijeliti na elitni i masovni, što je ono što se tako često radi. Uopće, teško je zamisliti ijednu destinaciju istinski popularnu da se orijentira samo na elitni turizam. Bogatije goste imaju i Barcelona i Monte Carlo, ali imaju i ekskurzije, jer samo jedno i drugo čine sadržajan turistički život. I zaradu za sve uključene.

Naravno, elitni turizam je moguće zamisliti onda kad postoji infrastruktura za to, što Dubrovnik nema i tu priča o elitnom turizmu počinje i završava.

Dubrovnik je tu bio žrtva vlastite promašene percepcije, očekivalo se kao da Dubrovnik eto jedini može ne biti uprljan masovnošću, a usput zarađivati.

Sada vidimo, dakle, da to tako ne ide. Vidimo gdje je  danas Dubrovnik bez masovnosti, vidimo da je Dubrovnik grad koji bez tog masovnog, stihijskog turizma nema što ponuditi 21. stoljeću. 

I to je ono što žalosti, osuđenost na stihiju.

Kuglica sladoleda po glavi turističkog nomada odjednom je postala sanak pusti i sad se događa da žalimo za onim čega smo se grozili. Elitno se pretvorilo u svoju suprotnost i na najružniji način nakezilo svoje lice, pa ćemo još itekako poželjeti što više kuglica sladoleda na koje smo sve do jučer gledali s prezirom vjerujući da nama takvi ne doprinose na blagajni turističke žetve. 

Niti jedna privredna grana po svojoj samorazumljivosti nije ostala tako kratkih grana kao turizam u koronskom dobu. Rekli bi da ne treba sva jaja nade potrpati u istu košaru, ali to bi bila svojevrsna jadikovka. S nešto vedrine na licu pokupimo barem neku poduku: u turizmu postoje zakonitosti kao i u svemu drugome. 

Naposljetku, kuglica sladoleda po glavi posjetitelja je puno više od kula od karata građenih u glavama raznoraznih ministara u ministarstvima turističke stihije.

Popularni Članci