PRIJATELJI STARI GDJE STE? Smeta nam što Tereza pjeva u Tivtu, ali ne što djeca Dubrovčana slušaju pevaljke u Budvi
Prve dvije imenice – Tereza Kesovija. Imamo li umjetnika u Dubrovniku koji je svjetski poznat i cijenjen poput Tereze Kesovije?
Imamo li umjetnika, klapu ili band koji mogu napuniti Olympiu, pa barem dva puta u životu? Nemamo!
Grad zapravo ne razumije nju, ona ne razumije Grad. Što je ružno u tome što je otišla na grob Josipa Broza Tita i plakala nad nekim boljim vremenima. Onima u kojima je osvajala nagrade i festivale, pjevajući na više svjetskih jezika i diljem Europe i svijeta. Da su današnja vremena loša, suglasni su i Karamarko i Ruža Tomašić, nije ni Linić frigidan prema današnjim vremenima.
Ako su vremena od naše neovisnosti, koju danas obilježavamo, zaista ružna, (a zahvaljujući pretvorbi, privatizaciji i nacionalnoj pljački ona to zaista jesu), činjenica je da je većini starije generacije doista bilo bolje u vrijeme Josipa Broza. Čovjeka koji je ekipu oko sebe mogao bolje birati, koji su u mirnodopsko vrijeme nakon rata radili ogromne zločine, ali koji se definitivno ne mogu izjednačavati s fašistima koji su u vrijeme NDH harali Banovinom Hrvatskom.
Tereza, Tereza je jednostavno zvijezda svoga doba. Žena kojoj su Grad i njene Konavle dužne do kraja života za trajni doprinos kojeg je ostavila baš ovdje. Već je 1958. godine krenula njena uzlazna putanja. Dubrovnik je predstavljala na svakom koraku, pa je već te godine osvojila Grand Prix u Ljubljani. Gdje ste tada bili koji je danas prozivate? Gdje ste bili 1958., gdje ste bili 1991. kada je Tereza notama branila svoj Grad. Marko Perković Thompson je baš danas izrazito popularan na radio postajama, a iz dana u dan svojim pjesmama sramoti ovu državu. S Terezom smo barem načisto da, gdje god dođe, izaziva euforiju i divljenje.
Čovjek za kojeg je dokazano da je primao stotine tisuća eura na crno za nenastupanje, danas je cjenjeniji od jedne stvarne umjetnice i dive. Je li to moguće i živimo li mi u nekom drugom svijetu?
Ona pjeva u Beogradu i Tivtu, a nakon rata je rekla kako njena noga tamo neće kročiti? To smo, i mnogo gore, govorili svi mi. A danas ipak mnogi Dubrovčani svoja poslovanja između ostaloga temelje i na tom tržištu. Dubrovčani su ekonomski pokretač u Trebinju i okolnim gastronomskim objektima. Djeca Dubrovčana idu u Budvu i Kotor na raznorazne inostrane 'pevaljke' i ostale zabave. Srbi i crnogorci pune naše hotele, jedu u našim restoranima, ali to nam ne smeta.
Vrijeme liječi rane. Zlotvorima koji su nas granatirali neki su kršćanski oprostili, ali rijetki zaboravili. Ali život ide dalje, a Tereza sa svojih 75 godina pjeva tamo gdje je srce i novac vuku.
Tko smo mi da joj sudimo? Jeste li Todoriću zamjerili butige u Srbiji?
Nikša Klečak / Dubrovački dnevnik