Ništa me u životu nije pogodilo kao ova gora ilustracija trogodišnjeg dječaka Aylana koji se utopio pokušavajući s majkom pobjeći od rata. Plačem već satima. Ne zato jer je mali Aylan mrtav – njemu je sad gore dobro – već zato jer sam ga i ja ubio.

Još do jučer, tisuću puta sam gledao ovakve slike: more, pijesak, sunce i nekoga kome treba pomoći. U tom trenutku nimalo mi nije bilo teško izabrati što ću – ego mi je govorio da se zabavljam unatoč ljudima koji su oko mene trebali pomoć.

Gazio sam beživotna tijela malih Aylana kako bih zadovoljio svoje alfa mužjak nagone. Ne treba davat, treba primat, da budeš alfa primat – rekao bi TBF. Tisuće ljudi oko mene trebalo je pomoć u obliku dvije litre mlijeka, kile brašna i cukara, pakovanja paste...

Ja im nisam davao, jer sam svaku kunu ljubomorno čuvao da otputujem na drugi kraj svijetu, u tursku provinciju Muglu, gdje ću egoistično uživati u moru i suncu dok se, oni manje sretni, utapaju kraj mene.

Iako sam, nema tome davno, i sam prošao rat i plač najbližih, čim je on završio okrenuo sam se hedonizmu. Umjesto da imam suosjećanje, odmah sam potrčao prema zadovoljavanju materijalnih nagona.

Iako nekoć i sam izbjeglica, isti tren bi okrenuo glavu kada bih vidio ljude kako bježe iz svojih domova u potrazi za boljim sutra. Okreni glavu, čovječe. Ako ne znaš što se događa, onda se to uopće ne događa.

Ne radi se samo o izbjeglicama. Radi se o našim susjedima koje je zadesila bolest ili neka druga nesreća, ali ja ih ne želim gledati u njihovom jadu i bijedi, ne želim gubiti vrijeme na pomoć njima, nego se želim zajebavati i uživati u životu. Život je jedan, nisam im ja kriv što ih je zadesila nesreća.

Iako im treba samo topla riječ, iako treba samo na trenutak stati, saslušat ih, uputit empatiju, ja nemam vremena, jer jurcam za prolaznim i lažnim životnim sjajevima. To mi je dosadno, to da pričamo o njihovim problemima, o nezaposlenom bolesnom mužu s troje djece, koji ne može paziti ni sebe, a kamoli na njih.

Što im ja tu mogu učiniti, osim što će i oni mene uvući u depresiju? Bolje da sve pare potrošim na sebe, na ljetovanje u Bodrumu, cure, auto, motor, karpačo od tune, gofa, kijerne, zubatca u umaku od narančinog soka i vrhnja prelivenog sa svježe narezanih tartufima i vrhunskim vinom tamne rubinske boje, laganog i trpkog okusa, raskošna bukea i sortne arome, jer je čitavih dva stoljeća proveo u malim hrastovim barrique bačvama.

Zatvaram tako godinama oči dok ljetujem i trošim, sve do jučer, dok mi sudbina pred vrata moga hedonističkog života nije donijela utopljeno dijete da mi kaže: Čovječe Božji, nisu život Bahami, Uskršnji otoci, Bora-Bora usred mora, sunce i plaža, već pomaganje osobama da ne završe utopljeni na toj istoj plaži.

Da, to je istina, i zbog toga sam tužan. Koliko sam samo ja ljudi utopio po plažama ne pružajući im ruku pomoći. Gledao sam samo sebe ne slušajući riječi Brucea Springsteena koji kaže 'Nobody wins unless everybody wins'.

Da, mrtvo tijelo na mojoj plaži sebičnosti pokazalo mi je da sam izgubio, jer je i mali Aylan poražen na ovom svijetu.

Sad tek znam da sam ga i ja ubio!

Maro Marušić