Liberali se kunu u privatno vlasništvo i slobodno tržište. Zašto se onda sve ne prepusti tom, kako se zove, slobodnom tržištu? Zašto onda heroina nema na trafikama Tiska?

Na svijetu najbolji azil za nezbrinute životinje, vrijedan oko 2 milijuna eura, neće biti smješten na 20.504 četvorna metra i neće ugošćavat 350 kučaka i mačaka, kako je bilo planirano.

Ni'ko se nije javio na natječaj za ravnatelja USKOK-a. Neće bit lako Voljenom Vođi s mutnim nekalibriranim radarima nać nekog 'sposobnog', kalibra šefice DORH-a. Lako ti je bilo, dok se nije moralo surađivat s OLAF-om. Sad se svima stisnula, jer moraju udovoljit i Olafu i partijskom vođi. A kako je teško očekivat prijavu Elliota Nessa, preostaje samo da se veliki AP odvaži, pa preuzme i tu dužnost uz premijersku.

Dok na ekranima gledamo prizore strašnih pogibija i razaranja koja traju u Ukrajini, dolaze nam nove slike smrti, pokolja, strašnih patnji obitelji i civila iz Izraela i pojasa Gaze. Pred našim očima nestaju cijeli blokovi zgrada, pred očima očajnih ljudi domovi se pretvaraju u prah i pepeo. Istovremeno, mi se borimo s preizgrađenošću i sve većim količinama betona koji niče umjesto drveća.

Što nam se događa s gradom? - pita se to Dubrovačko Njorgalo po drugi put. 

Vrh HDZ-a sastao se na zajedničkoj marendi i čini se da je tu bilo malo povišenih tonova. Sve zbog tog vražjeg Barbarića. Plenki ga i dalje uporno ne da, pa ne da, dok su drugi zabrinuti kako im se Barbarić, na izborima, ne bi obio o glavu.

Dubrovačko Njorgalo opet njorga, njegov komentar pročitajte u nastavku. 

Ovako kako je sada gdje drogirani kapitalizam divlja zapadnom hemisferom i sve aktere čini nesretnim nema više apsolutno nikakvog smisla. Treba prestati mjeriti ekonomski rast i početi izračunavati zadovoljstvo građana

Moj je otac nedavno preminuo. Bolovao je od leukemije. Podmukla ga je bolest godinama ćućala. U početku je išao na transfuziju krvi jednom u nekoliko mjeseci. To se s protokom vremena neprekidno sužavalo. Zadnje dvije godine često je primao krv, ponekad i dva put tjedno. Stalno sam ga vozio na transfuziju, bolnički hodnici postali su mi drugi dom. Naravno da mi je štetilo, svakome prekomjerna doza bolnice udara na psihu.

Odsutan iz Grada, na kraćem putu u inozemstvu, mislio sam preskočit ovaj broj, odmorit se malo od politike i njenih povijesnih stranputica. Onda sam se sjetio nedavnog susreta s Ivicom, mlađim bratom moga nekadašnjeg suškolca Boža iz osmoljetke. Nagovorio me je da obiđem Boža, kojega je prije par mjeseci  udrila kap i jedva je skapulo. Apena su ga puštili iz bolnice, pa bi mu bilo drago da me vidi.