Oluja sjećanja

Autor: Lucija Komaić Autori fotografija: DD
Preneseno iz tiskanog izdanja Dubrovačkog dnevnika Petkom. 

 ♦ Ogromni valovi zapljuskuju obalu lapadske plaže tog vrućeg popodneva u kolovozu.  Jaki maestral je zapjenio more. Ništa se ne čuje osim morske pjene koja se povlači po žalima i stijenama. I žala koje udaraju valovi. Dođu, odbiju se od stijene sa strane, uruše u plićak pa krenu nazad kao pjena. Sunce prži, more je toplo, ali valovi su toliki da se ne može baš ni plivati, ali koga je briga? Djevojčicu od 12 godina sigurno nije. Ona jedva čeka svaki novi val. Makar na obali, u plićaku. Uživa u njegovoj snazi, pjeni, buci koju proizvodi.  Uživa u toj morskoj igri bez granica. U jednom trenutku ugleda tek prestravljeni pogled svoje prijateljice,  gore na vrhu plaže, kako je panično doziva rukama da izađe iz mora. Kad se odmakla od nemirnog mora i njegove buke od koje se ništa drugo nije moglo čuti, tek par koraka dalje,  sve joj je bilo jasno. Uz zvuk koji se u tom trenutku začuo. Grunula je granata. Malo dalje, preko mora. Odvratno gruhanje, nošeno morem i vjetrom. U tom trenutku, tamo  malo dalje, u Zatonu, preko puta, jedna od tih granata zauvijek je uzela tri mlada života.

Lijepo i bezbrižno ljetno popodne u trenutku se pretvorilo u najgori horor. Osim svakog do jednog vala, smjera vjetra i svakog zvuka tog ljetnog dana, duboko u sjećanje urezao se i taj strah. To  panično bježanje s plaže, praćeno zvukom granata, u kojem je svaka sekunda vječnost. Taj stravični strah hoće li u svakom trenutku grunuti i tu negdje ispred tebe jednostavno obilježi za cijeli život. Malo je lakše kad se to dogodi djevojčici koja je već četiri godine ranije zbog ratnih strahota odrasla preko noći. Djetetu koje već ima takva sjećanja, iskustva s ratnim strahovima. U toj oluji sjećanja ovo je bio samo kraj. Bio je to zapravo posljednji strah. I to je ovoj djevojčici bila Oluja. Konačna pobjeda u ratnim strahotoma i kraj rata. Kraj strahova. Svaka djevojčica koja je preživjela rat, baš kao i svaki dječak i svako ratno dijete ima svoju priču. Svoja sjećanja na strahote. Svoju noć u kojoj je zauvijek umrlo djetinjstvo.  Nju je ovoga tjedna ispričala i zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga pred saborskom govornicom. Dugo se nije neki govor u  Saboru  toliko prepričavao i toliko komentirao pa čak i izazvao reakcije nekih drugih djevojčica, neke druge djece rata, kao što je to ovaj izazvao.

Ususret obljetnici vojno – redarstvene akcije Oluja i Danu pobjede i domovinske zahvalnosti ova djevojčica iz kolone poželjela je ispričati svoju stranu priče. Govorila je o putu koji nije imao ime, na kojemu se tada našla. Spomenula je i tu noć, koje se sjeća svako ratno dijete. Noć nakon koje više nisi dijete. Za nju je to bila noć 5. kolovoza 1995. Za dubrovačku djecu bila je to noć 1. listopada 1991. Za djevojčicu u plavom kaputiću, čija je fotografija prestravljenog lica i straha iz kolone u Vukovaru obišla svijet, bio je to 18. studenog 1991. Anja Šimpraga sa saborske govornice poželjela je da se više ni jednom djetetu ne ukrade pravo na djetinjstvo i sreću. Rekla je kako ima samo jednu želju. Da gradimo društvo slobode, da gradimo zajedničku budućnost. Ovoj djevojčici iz kolone nitko nema što zamjeriti. Njena je poruka mir iznad svega. To je njeno sjećanje, koje joj nitko ne može oduzeti. Nije nikoga za to optužila. U njenom govoru nije bilo mržnje, ni odmazde. Ipak, jedna je osoba odmah nakon govora ove djevojčice iz kolone reagirala s mržnjom. Bila je to zastupnica Domovinskog pokreta Karolina Vidović Krišto.

Jako se uzdihala trčeći uz saborske skaline, toliko da je jedva govorila, kako bi utrčala na vrijeme u sabornicu nakon govora SDSS-ove zastupnice prijaviti 'povredu poslovnika'. Zastupnici srpske manjine kroz povredu poslovnika rekla je kako se 'u Hrvatskom saboru govori hrvatski jezik, da se ne kaže tačno, nego točno, kao i kolovoz, a ne august.' Kako bi se tek bila zadihala da je imala masku?! Krišto je tako još jednom dokazala kako je najveća saborska spodoba. Samo spodoba nakon govora bilo kojeg ratnog djeteta može imati ovakvu monstruoznu reakciju, punu mržnje i netolerancije. I to baš tamo gdje nas jedino uvažavanje može voditi naprijed. Zanimljive su bile reakcije neke druge ratne djece, jedne djevojčice iz Grada heroja. I ta djevojčica ima svoje sjećanje na svoju kolonu. Onu vukovarsku. Ista Oluja  tako je za jednu bila bijeg od kuće, a za drugu konačna nada u povratak u svoju, koju je napustila četiri godine ranije.

Anja Šimpraga, baš kao i brojna djeca od Vukovara do Dubrovnika ima svoju noć straha, no to njima nije ista noć. Mora li biti? Baš kao što je i ona sam rekla, sva će ta djeca, koja su prošla patnju, strah i protjerivanje,  jednom sjesti za isti stol. Ove godine u Knin će doći potpredsjednik Vlade iz redova srpske manjine Boris Milošević. I on ima svoju noć sjećanja.  U ratnom Kninu iz vatrenog oružja ubijena mu je baba.  Dvadesetak dana kasnije, na komemoraciju u selo Grubori, gdje su ubijeni srpski civili, doći će ministar Tomo Medved. Njemu je u Oluji poginuo brat. Kakav je to vjetar zapuhao u Hrvatskoj? Prema kojim obalama idu ovi valovi? Hoće li njihova pjena biti dovoljna za prekriti svaki kamenčić boli, straha i sjećanja? A more se uvijek na kraju smiri. Vjetar kad tad stane. Kad utihne buka svih valova, kad završe sve oluje, samo je bitno da ono što ćemo iza čuti ne bude zvuk granata. Prema tom cilju vodi samo jedan put. Samo jedna, ista kolona. 

Popularni Članci