test

O GRADU, NOVINARSTVU PRIJETNJAMA I PRITISCIMA: U toru žrtve, naravno, sablasno je pouzdana zaštita

Autor: Vedran Salvia Autori fotografija: Lucija Komaić
Svi bi nešto u tor žrtava.

Svi bi nešto da im se prijete, da ih se pritišće, a da oni uspijevaju, unatoč dušmanima eto hrabro se bore za pravu stvar. U ovom slučaju ovo svi su novinari. Dobro, ne baš svi, ali većina, dok ovi drugi šute, valjda ne razumijevajući da ustvari nitko nikome ne prijeti.

Ponovo - nitko nikome ne prijeti.

Tiče se to novinarstva na nivou države, kad se nema što reći, onda se kaže da se stvara pritisak na njih. Pa čak i jadni Milanović, koji djeluje samački, učini se ponekad "najsamijim" na svijetu, biva optužen da utječe na rad medija, iako njegov "J'accuse" upravo ide iz samačkih, a ne tiranskih pozicija.

Događa se i u Dubrovniku, pogotovo u zadnje vrijeme, ali što od Dubrovnika drugo očekivati.

Grad je to od četrdesetak tisuća stanovnika, koji je najbolje od svih shvatio onaj grozomorni dan kad su Tuđman i Kuharić polagali plastičnog Isuseka u kolijevku, dakle grad koji je shvatio važnost konzervativne revolucije omeđene nacionalizmom, snažnim klerom i dignitetom rata. Grad je to sa svojim centrima moći, dakle snažnim sportskim klubom u kojem je koncentriran polusvijet polukapetanskog lažnog polusjaja, onda je tu jedna brodarska kompanija, snažna policija. Toliko je to retrogradan život da i gradska bolnica zauzima statusnu poziciju, a pošten čovjek samno tamo, dakle kroz namještanje kostiju ili pisanje recepata može se približiti lokalnim pašama.

Grad je to gdje promjene tako teško idu. Dok su se Slovenci ismijavali s Titom, Dubrovnik je dočekivao štafetu slaveći tekovine nam revolucije, struktura društva stoga je usporena, jedva se okrećući oko vlastite osi.

I tu dolazimo do novinarstva, koje čini sve da se okretanje oko samog sebe što sporije ide.

Novinarstvo nije u Dubrovniku da mijenja, provocira i intelektualno prodire, već da naglašava naše lijepe stvari, zgodne događaje, šesne cure, hrabre policajce i vatrogasce, uspjehe uvećava, neuspjehe ne ističe. Kad je novinarstvo takvo, kad čini sve da se situacija ne promjeni, onda je jasno da se negdje drugo treba izraziti.

A izražava se eto u tome da se novinarima prijeti od politike. Apsurd je što istovremeno čine sve da budu toj politici na usluzi te se i vrednuju, procjenjuju od strane politike po tome koliko su - na usluzi.

Naravno da su incidenti mogući, pojedinačni slučajevi. Uostalom, prijetnje su moguće itekako ako se recimo piše o nekom građaninu, voditelju parkinga ili vlasniku kvartovske birtije. Ali, dubrovački novinari o takvima ne pišu. Pišu ili čine priloge o politici, čineći sve da političke pozicije sačuvaju. Neki su tako za vlast, a oni koji su protiv vlasti nisu pak oduvijek protiv vlasti, nego su protiv vlasti od jučer, nisu protiv vlasti jer su za slobodu, nego su za neku drugu opciju manje do više istog predznaka.

Treba imati i na umu da su novinari 1990.-ih zaista imali prijetnji i da su dobivali otkaze, što se može gledati i kroz ratno stanje u zemlji. No, ta bojeva municija davno je potrošena, novinarstvo potpuno degradirano.

Sad se na novinare uglavnom puca praznim čahurama i niti jednom ne fali dlaka s glave pa su strahovi i zebnje predimenzionirani. Uostalom, odnos politike i novinarstva toliko je prožet da nazvati nekakvu međusobnu komunikaciju pritiskom je banalno. Naravno da postoje situacije kad ti netko iz politike kaže ovo ili ono, neće ti dati izjavu, malo se naljuti, ali to je dio posla, novinarsko-politička stvar, cijeli ambijent je takav kakav jest, ali nema tu prijetnje ili utjecaja, reći da političar želi do nečega kroz komunikaciju s građaninom ili eto novinarom, to je kao da kažeš da je violinist vrlo talentiran glazbenik.

Pa o čemu se onda radi tu s umišljenim bolesnicima?

Radi se o intelektu. Uvijek se radi o intelektu. Kad nema intelekta, nema tu ničega, nema tu primarno kriterija, ima samo glume.

Ovdje ne znamo staviti glavu u pod, šutjeti, čitati pametnije od sebe i biti spremni "iznijeti smeće" svaki dan dok ne dobijemo manje do više priliku koju treba znati iskoristiti.

Znamo za laž. Zato i želimo biti žrtve te se tako ostvaruju karijere, što je lako jer kriterija nema. Zatvoreni je to krug Dubrovnika, što u ovom slučaju zadire do samih granica patologije gdje se uživa biti žrtvom pa se događaju tu svekolike dogodovštine uglavnom i najčešće preuveličane, koje najčešće niti postoje u suštini njihova pravog značenja.

A stvar je jednostavna, kao što je uvijek jednostavno ako ti ne ide u struci za koju si školovan.

Proporcionalno je to razlomku: koliko manjka novinarske vještine, toliko tobožnje ugroženosti mukom što ih snađe. A u toru žrtve, naravno, sablasno je pouzdana zaštita, a ni utjehe s istog mlina kukavičluka garant ne nedostaje.

*Stavovi u kolumnama su stavovi autora, ne redakcije

Popularni Članci