'

''Najveće gužve stvaraju izletnici, Salzburg je takve krenuo ograničavati bez bukiranja barem jednog noćenja''

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Ivona Butjer Mratinović
Dubrovačko Njorgalo u još jednom osvrtu iznosi svoja razmišljanja o turističkim gužvama i najavljenim porezima. Smatra kako je ta politika pogrešna i kako najveće gužve stvaraju izletnici, a ne oni na koje se odnose najavljeni porezi poput onog na nekretnine i turističko iznajmljivanje. 

Kako stvari napreduju sve više je očito kuda naš Grad ide. Jasno je da je svakodnevni život u Dubrovniku, osobito tijekom sve dulje turističke sezone, sve teži. Problem je odvesti dijete u školu, na trening. Otić u spenzu. Otić u doktora. Nema parkinga. Svi se parkiraju nasred puta – „samo momenat da nešto odnesem“. Nema policije koja bi to kažnjavala.

 Jednostavno, preveliki je broj auta na lokalnim cestama. Problem je čak i pješacima jer su gužve sve veće. Da ne govorim kako lokalni svijet više uopće ne ide u Grad. Nema se đe parkirat, autobusi su prekrcani, a kad dođeš u Grad prevruće je i previše je ljudi.

Kad se trezveno pogleda zašto dolazi do ovakvih gužvi onda je, prije svega, potrebno razumjet tko su ljudi koji stvaraju ovakve gužve. To je lako shvatit. Imamo sljedeće grupe gostiju:

1. takozvani „stacionarni“ gosti, a to su oni koji su rezervirali smještaj u Dubrovniku (svejedno, u hotelima ili apartmanima ili sobama);

2. jednodnevni gosti sa kruzera;

3. jednodnevni izletnici (bilo da su iz Župe, Cavtata, Pelješca, Crne Gore, Trebinja, Neuma, čak i Makedonije), bilo oni koji dolaze autobusima ili vlastitim autima.

Netko je morao postavit osnovno pitanje: „Koga je bolje imat za gosta u svome gradu?“ Je li bolje imat nekoga stacionarnog gosta koji ostaje 2, 3, 5 ili više dana i koji svaki dan doručkuje, objeduje i večera u Gradu? Koji kupuje kartu za zidine, za žičaru, Lokrum. Koji ide na izlet brodom na Elafite. Koji svaki dan popije par kafa neđe u Gradu. Koji kupuje u butigama u Gradu ili kupi kartu za Ljetne Igre. Ili je bolje imat gosta koji dođe na par sati, u gradu ništa ne konzumira, ili samo popije kafu i kupi neki suvenir? I slika selfie na Stradunu.

 Mislim da bilo kome tko ekonomski razmišlja nema nikakve dvojbe kakvoga je gosta bolje imat.

E, ALI .....

Gradske su vlasti uspjele zakonski uredit da svi kruzerski gosti plaćaju boravišnu pristojbu i našim vlastima  su oni ekonomski zanimljivi. Pored boravišne pristojbe Grad im nametne da ih na Pile voze autobusi Libertasa, a to se dodatno naplati.

Oni jednodnevni izletnici koje dovoze autobusi također su Gradu jako financijski zanimljivi. Naplati im se parking autobusa na Pilama. Svako spuštanje „stupića“ na Pilama košta.

Zato našim Gradskim vlastima nije ništa drugo ekonomski bitno nego da nam u Grad natrpaju što više kruzerskih i ostalih  jednodnevnih izletnika. Što ih više dođe, to se više naplati. Imajući u vidu dnevni posjet brodova i ako im se pridoda broj parkiranih autobusa na Pilama, prema jednostavnoj računici to je barem 4-5 tisuća posjetitelja dnevno u koje ne brojimo one koji dođu na izlet u Grad svojim autima. Što se Grada tiče: sve ostalo „nek vrag nosi“.

Isto tako, koga je briga je li kruzeri zagađuju zrak kojega dišemo. Što je Luka učinila da brodovima osigura priključak za struju i da ih prisili da ugase motore dok su u Gradu? Sad će mi neko reć da za to treba napravit trafostanicu u Gružu. Dakako da treba – neka je financira država koja naplati najveći dio kolača od svakoga broda koji se priveže.

Što se tiče kruzera, upravo su nedavno sve medijske kuće prenijele kako je dubrovačka luka daleko najuspješnija po broju pristiglih brodova. Ukratko, za to postoji stara poslovica: „čega se ovca sramila, time se koza dičila“. Kvaliteta zraka i života u Gradu uzmiče pred ekonomskim interesima Grada, a ne građana.

A MOGLO JE DRUGAČIJE

Nemojte promislit da sam ja protiv financijski jakog Gradskog Proračuna. Ni slučajno! Nisam ni protiv jednodnevnih izletnika, ali u značajno manjem broju.

Davno je bilo kad sam se u jednoj od mojih kolumni osvrnuo na, moram tako kazat, nenormalnu praksu, a to je da se gostima u privatnom smještaju ne naplaćuje boravišna pristojba. Takav propis nije na bilo koji način u korist privatnih iznajmljivača. Čak se i brojni gosti tome čude i pitaju koliko trebaju platit na ime te pristojbe koja se plaća baš svuda u svijetu. Proputovao sam u životu pola kugle Zemaljske i posvuda sam plaćao tu pristojbu. I u hotelima, i u privatnom smještaju.

Da je bilo pameti, trebalo je ukinut taj redikulozni propis. Grad bi naplaćivao tu veliku pristojbu za svaki dan boravka „po glavi“ svakog stacionarnog gosta (dramatično veću od predloženog poreza na afitavanje!) i Gradski proračun bi se izvrsno punio. No, njima je draže natrpavat Grad sa jednodnevnim i nekorisnim turistima, samo zato da im naplate neku „crkavicu“. I usput se zamjeraju  svojim vlastitim građanima.

HAJKA NA TURISTE

Naše vlasti a i svi mediji tako rado i često navode da su brojni gradovi uvode mjere protiv turista. Pa tako navode primjere Barcelone, Amsterdama i New Yorka. Ali, interesantno je da ne navode primjer Salzburga koji je također uveo ograničavajuće mjere za turiste. Za one koji ne znaju, u Salzburg ne možete doć ako niste uplatili barem jedno noćenje u tom gradu! Time se broj jednodnevnih turista koji najviše stvaraju gužve drastično smanjio i u tom gradu nije gužva, nema prometnih „čepova“. Jer, ne možete iznajmit apartman u susjednom mjestu ili gradu ili susjednoj državi pa, kad je kišni dan, sjesti u auto i doć malo u razgledavanje Salzburga. Kao što se to u nas u Gradu može, pa i iz Crne Gore, Trebinja i Neuma.

SAD JE VIŠE KASNO

Da je bilo pameti, Grad je mogao živjet u izvrsnoj simbiozi sa svojim stanovnicima. Podržat stacionarne goste koji ponajmanje stvaraju gužve, od tih gostiju naplatit boravišne pristojbe i (pre)punit Proračun Grada. Stanovnici bi više zaradili, život bi bio sto puta ugodniji, bez gužvi, bili bi ekonomski uspješniji nego ovako. Ali, za to treba imati malo mudrosti.

ŠTO NISMO NAUČILI IZ PROŠLOSTI

Dobro se sjećam jednog izvrsnog doprinosa naše doktorice povijesti dr. Vesne Miović-Perić koja je jednom prilikom, na Radio Dubrovniku, pričala o slučaju iz prošlosti Dubrovačke Republike za kojeg je saznala proučavajući zapisnike sa višednevnih sjednica Senata. Insoma, Republika je imala jako dobre odnose sa jednim begom u Bosni, preko čijega su teritorija često, uz velike povlastice, išli karavanski putevi iz Republike. Ali, stari beg je umro i naslijedio ga je sin. Čim se to pročulo Republika je htjela sa begovim sinom uspostavit dobre odnose da bi njezini građani-trgovci zadržali povlastice koje je dao pokojni beg. Nisu građanima-trgovcima uvodili porez nego su odlučili poslat poklisara da izrazi begovom sinu sućut, poželi mu sve najbolje i usput, da mu odnese poklon. Danima su raspravljali samo o jednoj temi: kolika bi trebala bit vrijednost tog poklona? Jedna „struja“ u Senatu se zalagala da poklon bude u vrijednosti jednog dukata, a druga „struja“ je bila pristalica ideje da poklon bude u vrijednosti od jednog dukata i kvarat (1,25). Jasno je da je za ondašnju bogatu Republiku ta razlika u vrijednosti poklona bila nevažna sitnica. Ali, danima su o tome raspravljali! U zabilježenim govorima senatora je nađeno da su oni koji su se zalagali da poklon bude u vrijednosti samo jednog dukata, govorili da begovom sinu ne treba poslat skuplji dar, da se ne uzoholi, da ne promisli da je previše važan. Oni koji su se zalagali za dar vrijednosti dukata i kvarat su tvrdili da bi jeftiniji dar bio uvreda za nasljednika i da bi mogao, ako bude uvrijeđen, ukinut neke dotadašnje povlastice. Ne sjećam se koja je bila konačna odluka, ali tako se vodi politika!

U svijetlu prethodne istinite i dokumentirane priče iz povijesti Dubrovačke Republike, pitam se da li se o ovoj novoj politici raspravljalo danima kao što se raspravljalo o daru za begovog nasljednika? Tko je raspravljao i koji su argumenti prevagnuli? Ili je to bilo samo nepromišljeno „bubanje“ nekih novih i neprovjerenih ideja? Ili želja za dodvorit se predvodnicima takvih razmišljanja?

Popularni Članci