Ogromna većina mojih vršnjaka su bili pristojno odgojeni mladi ljudi. Oni koji su se još uvijek, s ponosom, u autobusu dizali sa sjedala i prepuštali mjesto starijima i bez da nas ti stariji ljudi to zamole, oni koji su pozdravljali sve susjede u ulici i koji smo se s polovice ulice vraćali natrag da bismo pomogli nekoj starijoj teti koja je nosila doma spenzu. Bio je to dio odgoja koji smo dobili doma. Naravno, tome je pridonijela i crkva i njen (tadašnji) svjetonazor.  

Da se razumijemo, i mi bi često izbjegli otić na misu neđeljom. Zvukovi s obližnjeg igrališta bili su previše primamljivi. Onda bismo pitali nekoga tko je bio na misi „po kome je bilo Evanđelje“ jer je to bilo prvo pitanje kad bismo se vratili doma. Bilo je opasno „bubnut i ostat živ“ jer su nono i none znali napamet „po kome je Evanđelje“ koje neđelje u godini.

Dakako da nismo bili „sveci“, da smo prepisivali testove u školi, da su nam – u pravilu curice – prepričavale lektiru kako bi izvukli kakvu-takvu ocjenu iz Hrvatskog jer od silne igre nismo imali ni vremena ni volje za čitat lektiru. Naravno da smo krali narančine i naranče. I danas dok šetam gradom prođem pored najboljih „posta“ i drago mi je da su ta stabla još i danas živa i da daju plodove.

Odgojeni na taj način, ali i nacionalno svjesni, znali smo da vjerojatno nećemo daleko prosperat u životu ako se ne priključimo tadašnjoj partijskoj politici. Ali, većinu od nas to nije motiviralo jer bili smo zadovoljni što smo takvi kakvi jesmo. Prkosni i ponosni.

I onda, odjednom, došlo je do potpunog oslobođenja od svih dotadašnjih lanaca. U naš Grad su počeli dolaziti predstavnici brojnih novoosnovanih političkih stranaka da bi održali predavanja i tribine. Bili su to, u pravilu, bivši uznici onog prošlog sustava. Ako ne uznici onda barem plemeniti i pametni ljudi koji su zbog svog hrvatskog svjetonazora bili više ili manje zakinuti u komunizmu. Ali, svoj su križ nosili ne hoteći prodat obraz. Slušajući njihove pametne riječi čovjek se oplemeni, dobije dodatnu potvrdu da se žrtva isplati, da je obraz važniji od nekog materijalnog osobnog probitka.

To je u meni, ali i u ostalim generacijama samo učvrstilo uvjerenje da je naš hrvatski narod dugo čekao, ali i dočekao svoju priliku, da smo svi mahom posebni. Na neki način „izabrani narod“. Iz toga ponosnog stava se je rodio i masovni revolt kad se vidjelo da nam „rade o glavi“. Brojni mladi ljudi su se dragovoljno javili i stali na branik Domovine. Nažalost, previše je njih taj nacionalni zanos platilo najskuplje, izgubivši svoj mladi život ili su postali doživotni i teški invalidi. Tad se nije brojilo koliko tko ima „ruku“ u Saboru iz prostog razloga jer su sve ruke držale za isti kraj štapa.

Ja sam se tad osobno nadao da će se uspostavom hrvatske države neki znalac osvrnut na podatke na kojem sve prostoru žive ili su živjeli Hrvati, da će matična država one preostale potaknut i pomoć da tamo i ostanu. Pun je internet statističkih podataka o rasprostranjenosti hrvatskog naroda npr. prije II. svjetskog rata. Bilo bi zanimljivo pogledat zemljopisnu kartu danas i pogledat gdje danas žive Hrvati. Lako se može zaključit da se radi o povijesnom porazu nacionalne politike. Koja ustvari i ne postoji.

„Pogledajte semafor“

Eh, eto vremena su se promijenila. Nakon što je rat završio došlo je do „rasprodaje“ i već tad se moglo vidjet da se pomalo počelo osipat povjerenje naroda. Najprije pomalo pa malo više pa ...... I, evo dokle smo došli. Neki dan gledam karikaturu na internetu – na jednoj strani slika Donalda Trumpa koji telefonira, a na drugoj strani naš premijer Plenković koji također drži mobitel na uhu. I, Trump kaže: „Kupio bih, pored Grenlanda, i Hrvatsku.“, a Plenković mu odgovara: „Ovdje je sve rasprodano.“. Žalosno! I istinito!

Najprije se je provela tzv. privatizacija, bolje rečeno grabež za 1 kunu. Pa onda brojne, u najmanju ruke čudne, pojave u samom ratu. Sve one „pametne glave“ koje su nas podučavale prije rata i učvršćivale naš ponos su malo-pomalo iščezavale i počeli su se na političkoj sceni pojavljivat kojekakvi tipovi i preuzimati glavnu riječ.

Strane banke su za male solde pokupovale naše hrvatske banke i sad je 87,8% nekadašnjih hrvatskih banaka u stranom vlasništvu. Kad je čovjeku potrebno on proda i obiteljsko srebro, ali način na koji je to učinjeno s hrvatskim bankama je nepojmljivo. Sve te strane banke su, kupujući hrvatske banke, naše stanovništvo „poharalo“ ogromnim kamatama, katkad pet puta većim nego što su ih davali stanovnicima u matičnim zemljama. I to i dalje rade bez obzira na famozni kreditni rejting Hrvatske. Evo, poznanik mi govori da je na jednu našu banku stavio 10.000 eura prije dvije godine, a da danas ima 9.953 eura, iako nije uzeo ni cent za sebe. Pitam ga: „kako“? On mi kaže da mu je tih 47 eura banka „popapala“ na razne naknade za otvaranje i održavanje računa, a da on nije učinio niti jednu jedinu transakciju. Možete li zamislit bezobrazluka? Umjesto da mu daju neku kamatu zato što drže njegove solde, s njima raspolažu i popravljaju svoju bilancu, oni mu dignu solde. Hajde da se radi o nekoj švicarskoj banci.

Sve značajne trgovačke prodajne lance i hotele su također pokupovali stranci i pretvorili nas u jeftinu radnu snagu. Da nas barem dobro plaćaju ne bi ovoliko mladog svijeta iselilo zadnjih godina iz Hrvatske. Mešetare, a mi sjedimo i gledamo dok nas „deru“ cijenama po istoj metodologiji kao u slučaju banaka. Jer, iste proizvode svome stanovništvu prodaju po znatno nižim cijenama.

Industriju, koja je Hrvatsku i Sloveniju značajno izdizala u ondašnjoj Jugoslaviji, se potpuno uništilo i izgubilo se stoljećima stjecano znanje i iskustvo. Što je s brodogradnjom? Što je uopće s metalskom industrijom? Što je sa šumskim bogatstvom? Kad već spominjem šume, prisjećam se da sam još ja učio u osnovnoj školi kako su Talijani u prošlosti jeftino odvozili naše kvalitetno drvo i onda nam skupo prodavali namještaj od istoga toga drva.

Kad se provozate autom ili vlakom kroz cijelu Hrvatsku pogledajte draču i šikaru tamo đe su naši stari imali plodna polja.

Ostaje nam još da uništimo i turizam. A i tu su na dobrom putu s ovim novim zakonima.

Nisu za sve krivi komunisti. Oni su „sjašili“ prije 35 godina. Ako Vlada ne zna kako neka kopira svjetska iskustva. Ali, nemaju oni vremena za to jer se moraju grčevito borit da očuvaju većinu u Saboru pored ovih svih lupeža koji slave rođendane na državni račun, uzimaju provizije na kupnju medicinskih uređaja ili iz veselja pucaju pištoljem.  

„Kvalitetni kadrovi“

Postavlja se pitanje zašto ministri u našoj Vladi nisu istaknuti akademici ili profesori s naših sveučilišta. Nego se, radi famoznih 76 ruku u Saboru, dovode kojekakvi neznalice i/ili krkani. Ili lupeži. Koliko ministara je dosad smijenjeno, a koliko uhićeno ili su protiv njih pokrenute istrage dok su bili na dužnosti? I onda ih se još grčevito brani i ne može ih se ni špatulom ostrugat s ministarske fotelje. Ili, upozori ih se da daju neočekivane ostavke samo da se postupak protiv njih ili uhićenje ne dogodi dok su na funkciji. A kad ih se smijeni ili daju iznuđene ostavke protiv njih krenu kazneni postupci. Puževom brzinom! Ne da niti jedna ili jedan nije osuđen nego vjerojatno neće ni bit jer će prije nastupit zastara gonjenja.

Sramim se u kakvoj državi živim. Sramim se jer smo „maćeha“ našim mladima koje ovakvim stanjem potičemo da se razmile po bijelom svijetu. Sramim se što je ogroman broj naših penzinera napola gladan. Ljudi koji su cijeli život radili, a sad izbjegavaju bilo koga sresti na ulici jer nemaju odakle platit kafu.

A ponajviše se sramim kad čujem: „A što ćeš? Naši su!“. Nisu moji i nisu naši. Pohlepni neznalice, nadmeni tipovi, trgovci nacionalnim bogatstvom, lupeži i krkani NISU NAŠI. Postavlja se pitanje bi li ti koji ih pravdaju, da slučajno imaju privatnu firmu, stavili bilo koga od njih za direktora? Bi li voljeli da su im članovi familje? Naravno da ne bi, ali su ih spremni olako trpjet tako nesposobne i nepoštene da vode javni sektor i da troše naše zajedničke solde.

Citirat ću Plenkovića koji je nakon kolosalnog poraza Dragana Primorca rekao: „Vrijeme je za buđenje!“. Samo, nije vrijeme za buđenje članova HDZ-a nego nacionalno buđenje. Inventuru!

Dubrovačko njorgalo

PRENESENO S INTERNET STRANICE www.njorgalodu.com, uz suglasnost autora