test

Licemjernom Zapadu šporki novac ruskih oligarha nikad nije smetao

Autor: Lucija Komaić Autori fotografija: Grgo Jelavic/PIXSELL
U nastavku pročitajte komentar glavne urednice Dubrovačkog dnevnika Lucije Komaić. 

Rat nikad nije samo ono vrijeme agonije dok traju razaranja, progoni, ranjavanja i umiranja. Svaki rat, potrajao on dvije godine ili dva tjedna, nepovratno uništi generacije ljudi. Jako dobro znamo iz iskustva kako ni desetljeća koja uslijede nisu dovoljna za zaborav. A mlađe generacije, koje oni stariji opterete podjelama, još uvijek žive u društvu u kojem se čak i ratna pobjeda koju je cijela civilizacija stavila na svoje mjesto, dovodi u pitanje. Sasvim je sigurno kako će tako biti i u Ukrajini, kako god da ovo završi i koliko god kratko da potraje. Trajat će liječenje rana desetljećima koja dolaze. Tko je bio na kojoj strani, koja je strana bila prava. Tko je branio, a tko pobjegao. Tko je oprostio, a tko neće nikada... Rat je uvijek prljava igra iza koje ionako na kraju svi sjednu za neki stol za kojim se dijele neke nove karte, za neku novu partiju u budućnosti. A nakon rata, uvijek će biti onih koji su izgubili sve, ali i onih drugih, koji su profitirali. 

Oligarsima iz Rusije ovih dana nikako nije lako. Najrađe bi skupa s Ukrajincima momentalno završili ovaj rat, sjeli za taj stol, platili kome i što treba, samo da završi. Britanci ne prestaju ustrajati u sankcijama i  u lovu na imovinu bogatih Rusa u toj zemlji, baš kao i Europljani i Amerikanci. Dubrovčanima najpoznatiji Putinov oligarh Roman Abramovič prolazi nikad teže dane. Svoje je avione privremeno sklonio u Izrael, a njegove dvije najveće jahte, Eclipse i My Solaris plove Mediteranom bez cilja i odredišta jedva šest milja na sat, kao da štede preostalo gorivo dok ne nagovore Putina da ohladi. Što će ti sve jahte i avioni svijeta, ako ti ih netko zaplijeni. Što će Abramoviču sve milijarde ako ne može na svoj omiljeni Mljet voziti biciklu. Bez tih mljetskih rituala nije mu prošla ni jedna od posljednjih godina. A mogao je tu biciklu voziti bilo gdje drugo na svijetu...

Možda od ruskih oligarha koji obožavaju naš akvatorij ukupni turizam i nema previše, osim reklame. Neki su često dovodili u pitanju tako bizarnu činjenicu što im se ne naplaćuje sidrenje, iako je sasvim logično kako takvima nikakve naplate nisu problem, niti im određuju izbor destinacije. Ali je Hrvatska gubila mnogo samo zbog toga što nema infrastrukturu za tankanje goriva te su luksuzne jahte uvijek po gorivo išle u Tivat. Sasvim je sigurno, ruski oligarsi obožavaju našu obalu. Hoće li ovo ljeto biti prvo u nizu bez njih, znat će se u tjednima koji slijede, ali je sasvim sigurno kako je rat u Ukrajini poljuljao i hrvatsko-ruske odnose. Sve otvorenije su izjave kako Putina nervira ulazak u NATO svih zemalja nakon 1997., pa tako i Hrvatske. O ruskom ili ukrajinskom dronu na Jarunu, imao on 120 ili 40 kila eksploziva, pa makar bio i bez njega, ne treba trošiti riječi. Zaista je u ovom trenutku teško biti pretjerano sretan zbog članstava u organizaciji koja jamči sigurnost, ako je ta sigurnost ovako banalno upitna. Uz premijera i predsjednika koji nikako da shvate da bi u nekim trenutcima zaista trebali igrati zajedno kako bi se oni koji su ih birali osjećali sigurno. Ali, očito tražimo previše. 

Ako smo u nečemu ipak mi i Rusi slični, onda je to ovaj neki rođački kapitalizam koji se rodio na krilima kriminalne privatizacije. Naravno, za njih smo zaista male bebe. To što tamo i dan danas prolazi, u Hrvatskoj već sada, nakon 30 godina demokracije i tržišnog kapitalizma, ipak više ne može tek tako proći bez snažne reakcije javnosti, ali i institucija. U tijeku lova na sumnjivu imovinu ruskih oligarha u toj zemlji, ugledni BBC objavio je kako ima dokaz o kriminalnoj prošlosti Romana Abramoviča i njegovih prvih milijuna koje je zaradio u privatizaciji i poslovima s Državom. Tako tvrde kako je na namještenoj javnoj dražbi kupio naftnu kompaniju Sibneft, danas Gazprom Neft, za 250 milijuna dolara da bi je nakon 10 godina prodao Vladi za 13 milijardi. Na javnu dražbu se bila prijavila i jedna kineska tvrtka, koja se povukla nakon što je njihov predstavnik otet u Zračnoj luci prilikom dolaska u Moskvu i pušten tek nakon što su od dražbe odustali. Ništa čudno za Rusiju. Tko god se tamo nađe na putu interesa državnih prijatelja, postaje državni neprijatelj koji vrlo brzo bude pritvoren, otet, ubijen ili tek otrovan. Državni odvjetnik koji je krenuo u proceduru dokazivanja ove kriminalne privatizacije vrlo je brzo smijenjen. Možda je dobro i prošao. 

No, sve su to općepoznate činjenice o Rusiji i ruskim oligarsima. Tu baš ništa nije novo. Roman Abramovič imao je potpuno istu prošlost i sada, kao i onda 2003. godine kad je kao nadobudni ljubitelj nogometa kupio londonski klub i svojim mu ulaganjima donio najtrofejnije razdoblje u povijesti. Dok su trajala ulaganja u prvoligaša, Britancima baš nimalo nije smetalo porijeklo tog novca koji se slio u klub. Sankcije prema Rusiji, Rusima i ruskoj imovini koje provodi Zapad su opravdane ako se krene od činjenice kako ovo ne smije biti svijet u kojem se pretenzije za tuđim teritorijem rješavaju avionima, tenkovima i invazijom. Takvo nešto je nedopustivo. Ali, te su sankcije istovremeno duboko licemjerne i prokazuju sav lažni sjaj Zapada o pravu i pravdi. Dok im je trebalo, nije im smetalo. O Rusiji i bogaćenju ruskih oligarha mogli bi se ispisati romani, baš kao i o prvim milijunima hrvatskih privatizacijskih tajkuna i ratnih profitera. No, od toga nema baš nikakve koristi, osim možda lekcije iz povijesti za neke buduće slične situacije. Nadajmo se da ih neće biti. I što god donesu tjedni ispred nas, sasvim je sigurno kako je bolje u Gružu gledati jahte ruskih privatizacijskih oligarha, nego vojne brodove. Ništa nije tako odvratno kao rat.

Iz tiskanog izdanja Dubrovačkog dnevnika. 

Popularni Članci