Kažu, ovim putnicima mi plaćamo smještaj iz proračuna. Iz Minhena je u Zagreb doletio jedan avion s državljanima Sirije, Afganistana, Turske, Jordana i Irana. Sve pod budnim okom njemačke policije, koja samo vraća one koji su se uspjeli probiti kroz naše sigurne granice. Ovakvih letova će bit još, jer za razliku od Italije koja ne prihvaća povratak izbjeglica, Hrvatska vlada je kooperativna i ne buni se, a građane je umirio naš ministar policije obećanjem kako Hrvatska nikad neće biti hot spot za migrante. Zna čovjek što govori; govorio je to još u vremenima kad je gospođa Merkel migrante zvala da dođu u Njemačku. Kad smo zahvaljujući njenom gostoprimstvu, bili preplavljeni migrantima. Sad je nešto drugo, jer očekivanih 15 tisuća mladih, zdravih azilanata, željnih rada i napretka, mogli bi itekako popravit nedostatak radne snage, ali i naše demografske probleme gledajući - dugoročnije. A moramo gledat i širu sliku; od Nijemaca smo dobili tenkove uz popust, a migranti su - gratis. Što je najvažnije, imamo kreditni rejtin A-plus, zahvaljujući našem mudrom premijeru.

I pored svega, iz naše opozicije se hvataju za glavu. Pored tolike svoje sirotinje i skupoće, još moramo hranit i ove koji se ne žele integrirat ni radit, kažu oni.

Pa za sve optužuju Izrael, moćne židovske lobije, Netanyjahua, a osobito Amerikance, da su Europi svojim uvođenjem demokracije u arapskom svijetu, rušenjem nepoćudnih režima, pljačkom, arapskim proljećima, na koncu uvalili milijune praktikanata u vidu migranata da nauče o našoj demokraciji i ljudskim pravima. Niti ne sluteći da su nepoželjni kod europskih učitelja demokracije i sloboda. Koji su, eto, probrali one obrazovane, a druge, bez previše empatije, vraćaju nama.

Bez empatije je izgleda Hrvatska poljoprivredna komora (HPK). Poslali su pismo zastupnicima u EU parlamentu tražeći pomoć u zaštiti od, kako kažu, mega-investicije dviju ukrajinskih tvrtki koje namjeravaju ulagati u peradarski sektor u Hrvatskoj. Žele učetverostručit proizvodnju kokoši u Hrvatskoj, čime bi ugrozili opstanak i egzistenciju 250 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

Uspjeh ovoga apela se s pažnjom prati iz Hrvatske udruge iznajmljivača privatnog smještaja. Jer ako se prihvati, oni bi isto tako mogli zatražit pomoć u EU parlamentu. Problem je skoro identičan. Njima već godinama bogati ulagači na Jadranu uporno grade sve veće hotele, pa tako prijete uništavanjem malog domaćeg poduzetništva. Jer, neće valjda jedne za koke kaznit, a druge za jaja – pomilovat? Metaforički govoreći, naravno.

Naša Vlada nastoji povećanjem povratne naknade za otkup ambalaže podić standard svojih sugrađana. Tako od nove godine, naknada za povrat boca sa 7 centi ide na čak 10. Stavili bi oni i 25 ko u Njemačkoj, ali ne smiju. Jer onda bi trgovci opet povisili cijene. U praksi to znači, umjesto da se pogoduje onima koji iz tih boca ne piju, nego samo preživljavaju od njihova skupljanja, pogodovat će trgovcima i proizvođačima pića, koji će ionako, bez obzira na visinu iznosa, povisit cijene. Tako je i dosad bilo. Inače, nove mjere Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije propisuju da i boca od 5 litara vode za piće spada u povratnu ambalažu, ali ista takva boca destilirane vode ne spada. Jer se ne pije. Isto tako boce od deterdženta i ulja ne spadaju u povratnu ambalažu. Bitno je da su čepovi postali neodvojivi. Takva su, eto, pravila za spašavanje planete. Inače, kako bi spasili Zemlju, od nove godine će se naplaćivat u butigama i oni tanki najloni. Kome i to bude skupo za platit, morat će, recimo, 30 patata izvagat jednu po jednu, na svaku nalijepit koliko piza i košta, i onda to iskrcat na blagajnu.

Bogati Kinez, koji je na aukciji u New Yorku kupio konceptualnu umjetninu u vidu freške banane zalijepljene ljepljivom trakom za bokun zida i za to platio više od 6 milijuna dolara, odlučio je svoju umjetnost - pojesti. Objasnio je to potrebom da zamjeni već prezrelu bananu novom, prije nego što sagnjije. Potvrdu o autentičnosti talijanskog umjetnika, ljepljivu traku i upute za zamjenu voća, pohranio je u sef, za sve buduće restauracije umjetnine. Dok je jeo bananu, ustvrdio je da tim činom zapravo obilježava svoje mjesto u povijesti umjetnosti i popularnoj kulturi. Anonimusi nedorasli umjetnosti bi pomislili da ovaj nepoznati Kinez doslovno kupuje popularnost novcem i ovim performansom. Ma danas već svi znaju za njega! Na neki način, elite međusobno surađuju. Eh da, to je taj svijet u kojem živimo.

U tom istom svijetu, HDZ-ov ministar pravosuđa javnosti je objavio da za njega gospar Milanović - nije predsjednik Hrvatske, iako je naš mudrijaš izabran voljom cijelog milijuna hrvatskih glasača. Ako znamo, da prema rezultatima anketa, 70 posto građana Hrvatske daje negativnu ocjenu njegovu šefu, prvom među ministrima, bi li se sličnom analogijom moglo ustvrdit da ni predsjednik Vlade nije to - što jest?

Zato su mediji napali ministra koji ne priznaje predsjednika države kao instituciju, i to još javno govori i zagovara, što ili smrdi na državni udar, ili na nešto što može izreć samo HDZ-ovac i proć bez posljedica. Neko mu je zločesto poručio da od onog koji mu je prodo diplomu Pravnog fakulteta traži pare natrag.

Na nedavno održanoj slavonskoj Čvarkijadi doznali smo da su čvarci postali glavna nacionalna delicija, s cijenom 20-30 eura za kilo. Skuplje nego biftek.

Iz Udruge čuvara slavonske etno baštine cijenu su pravdali time da je sirovina za čvarke jako poskupila. Kažu, današnje svinje su tako mršave, da ispada jeftiniji pršut od masti.

I tako, svake godine iznova, cijena čvaraka u ovo vrijeme izaziva nevjericu kod kupaca. Prema sjećanju starijih, u vremenima debelih svinja, a prije 'Whiskasa', čvarcima su hranili mačke, čak i kad je većina ljudi u Hrvatskoj bila siromašna. Stara neka poslovica kaže: u siromaštvu je čeljad mršava, a praci - debeli.