Koliko je Hrvata ostalo u Domovini, a koliko će ih tu tek ostati živjeti kad se izmijene nove generacije, jedna je od najvažnijih tema na svim razinama. Nije to puka informacija, a ni nebitna stavka neke daleke budućnosti. To je direktni pokazatelj stanja ekonomije jednog društva u ovom trenutku, ali i vrlo jasan odgovor na pitanje kako ćemo ovdje živjeti sutra. Na kraju krajeva, pokazatelj bi to trebao biti i odgovornoj politici, koje korake vući, kako planirati razvoj.Demografija kao pojam zvuči dosadno, a da je napraviti nasumičnu anketu među prolaznicima, pitanje je koliko bi njih uopće razumjelo u kakvoj se katastrofi Hrvatska nalazi i zašto je to uopće pogubno. Tako je ovoga tjedna zazvonilo na uzbunu izvješće HZJZ-a o tome kako je u Hrvatskoj prošle godine rođeno najmanje beba od 1991. do danas, odnosno najmanje beba ikada.

Odmah su uslijedile reakcije. Demograf koji je pisao program Domovinskom pokretu i njihovom ministru, Stjepan Šterc, izvješće je komentirao podatkom kako smo u posljednjih pet godina izgubili 260 tisuća ljudi. Prema matematičaru i poduzetniku Nenadu Bakiću, koji redovno upozorava na katastrofalnu demografsku situaciju i prezentira točne izračune, zapravo je stanje još i alarmantnije, a populacija u Hrvatskoj već bi se kroz dvije generacije mogla čak i prepoloviti. Ogroman pad broja rođenih zabilježen je još 2022.. Više umrlih, nego rođenih bilježe sve županije, pa i Dubrovačko – neretvanska koja posljednjih godina stoji nešto bolje od prosjeka Hrvatske, ali ne i dobro. Nigdje nije dobro. Osim što je rođeno najmanje beba ikad,  to više nije ni situacija kao nekada kad su ljudi odlazili trbuhom za kruhom ili za znanjem i iskustvom pa se vraćali doma zasnovati obitelj. Danas ljudi odlaze, ali se ne vraćaju. Teško će ih motivirati bilo kakve mjere koje spominju iz novog Ministarstva demografije i useljeništva.

Lijepo bi bilo vjerovati u to kako to novo ministarstvo nešto i može napraviti, ali s obzirom na to da se zna tko ga i je zašto osnovao, samo kao zalogaj za političke apetite, tko je na čelu tog ministarstva i zašto, a to je samo zato što iz tih redova mora biti,  jasno je da od toga neće biti ništa. Posebno to postaje jasno kad taj ministar još i progovori. Tako da će Hrvati i dalje diljem Europe susretati svoje ljude, svoj jezik, puno više nego što je to slučaj danas. Taksisti, konobari, kuhari, spremačice ili recepcionari, u većini slučajeva u brojnim europskim gradovima jako dobro razumiju 'Dobar dan'. Neki su tu već generacijama. I kad se s njima krene u razgovor, jasno je kako je njihova povezanost s Hrvatskom u većini slučajeva još eventualno kakvo ljetovanje u Istri, Kvarneru, otocima, Dalmaciji ili Dubrovniku.

A ljudi i dalje samo odlaze, u neke očito bolje zemlje, u neka bolja društva. A oni koji ostaju, čini se da rijetki zaista razumiju što svi ti odlasci znače. Ovo će sutra biti zemlja u kojoj će biti nemoguće organizirati život. Možemo samo pretpostaviti kako će izgledati ovo društvo koje već sada egzistira uz gomile problema zbog nedostatka kadra, sve starijeg i sve bolesnijeg društva čiji najbolji, najobrazovaniji i najvrjedniji ljudi malo pomalo više nisu tu. Ali, nema veze, tu je ministar demografije, zajedno sa svojim Ministarstvom, savjetnicima i pedesetak djelatnika.

Početkom mjeseca, novi ministar Ivan Šipić, vjeroučitelj iz Domovinskog pokreta, govorio je o svom resoru, ovom najvažnijem pitanju u Hrvatskoj, kako je sam rekao. Tu je bio u pravu, to jest najvažnije pitanje,  ali je vrlo brzo skrenuo u nevjerojatne priče poput one da se potiče svako govedo u stočarstvu, pa treba i svako dijete, kao da će baš taj tretman na razini stoke pomoći ljudima da imaju više djece. Onda je govorio o reguliranju broja stranih radnika. U prijevodu,  u tim  konzervativnim krugovima to je uvijek zapravo zgražanje nad Nepalcima i ostalim strancima koji dolaze raditi u Hrvatskoj. Ti ljudi ni danas nisu svjesni da ni jedan od tih radnika koji su došli, nije uzeo radno mjesto nekom Hrvatu, tu je samo zato što nema tko drugi raditi taj posao. I što je još gore, da nisu došli, smrdile bi nam ulice i još više grcale u smeću, gosti bi dolazili u šporke apartmane, kafići, restorani, hoteli ne bi mogli iznijeti sezonu, ona hrana s Glova nikad ne bi stigla do gladnih usta jer je ne bi imao tko donijeti…

Svake od narednih godina bit će samo i gore. Za spriječiti totalni kolaps jednog naroda, jedne zemlje, jednog društva, i to ne tako u dalekoj budućnosti, nego puno brže, kroz desetak, dvadesetak godina, treba vući drastične strateške korake već sada iako je i to prekasno. Promjene moraju biti korijenite. Nije naodmet dovođenje visine financijske pomoći za svako rođeno dijete na razinu stoke, ili oslobađanje nekih poreza povratnika kojima je taj iznos zanemariv, pa čak i povećanje porodiljnih naknada, to je sve dobro, ali neće donijeti drastične razlike. Ljudi će se početi sami vraćati, ali i odlučiti se za djecu, onda kada ovo bude zemlja u kojoj je svima dobro. A dobro je u onoj zemlji u kojoj je društvo uređeno, u kojoj su na cijeni vrijednosti poput vladavine prava, honoriranja vrijednog rada, truda i sposobnosti, u kojoj su ljudi slobodni i dobronamjerni jedni prema drugima. U nas je sve suprotno. Tu bi svak svakome nešto branio, od muzike do temeljnih prava i sloboda. Nekad se čini da su ovdje još ostali jedino najgori ljudi. Nema druge nego da onaj zadnji koji ostane ovdje galamiti o tome tko što smije pjevati, tko koga zvati na međunarodne samite, tko koga voljeti ili tko smije preći granicu, e pa taj zadnji neka  - ugasi svjetlo.